Do finala ne dolaze uvijek najbolje momčadi na turniru. Primjer je i Euro, gdje će se u Parizu u nedjelju sastati Francuska i Portugal, koje sigurno nisu odigrale najbolji nogomet na prvenstvu. Više su pokazale Italija, Njemačka, pa i već davno prežaljena Hrvatska. No, do finala je teško doći nezasluženo. Potrebno je pobijediti u tri utakmice na ispadanje, pokazati mentalnu snagu, stabilnost, pa i dozu pragmatičnosti. Francuska i Portugal su to pokazali, pa iako nisu nadigrali nijednog jačeg protivnika, zasluženo se nalaze razigrati za trofej.
Utakmica Francuske i Njemačke ponudila nam je možda i ponajbolji nogomet na prvenstvu. Dvije vrhunske ekipe, dvije različite koncepcije igre, dva različita primarna plana, međutim u konačnici dvije momčadi koje su na Stade Vélodrome došle igrati nogomet, a ne striktno braniti se. Za tango je ipak potrebno dvoje, a koliko su bili stidljivi plesači na Euru, ovim putem imam potrebu im reći – hvala.
Francusko bolje otvaranje presingom
Prije nego li je uopće krenula, utakmicu su obilježili izostanci. Hummels zbog kartona, Khedira i Gomez zbog ozljeda nisu bili na raspolaganju, a tri izostanka u sve tri linije natjerala su Löwa na krpanje kadra. Izabrao je prilično čudnu kombinaciju, možemo slobodno reći i krivu. Kroos, Can i Schweinsteiger kao tri veznjaka je postava koja se rijetko viđa i koja u teoriji protiv ovakve Francuske ne može dati optimum. Pokazalo se to u uvodnih 15-ak minuta.
Stavljajući Cana i Schweinsteigera, Löw je na neki način zagušio Kroosa u samoj organizaciji igre. Sam potez i nema pretjeranog smisla, jer nitko od njih trojice nije pravi klasični zadnji vezni koji će pokrpati rupe i osigurati prilaze golu. Primarno su to playmakeri, ali s Canom i Schweinsteigerom limitirali su Kroosa − najboljeg playmakera kojeg imaju.
Teško je shvatiti što je bila namjera. Khedira je iznimno bitan dio vezne linije i odlično se uklapa uz Kroosa jer donosi iznimnu dinamiku igri. Recimo, Weigl je u teoriji sigurno bolji defenzivac od Cana i Schweinsteigera, odličan je na lopti, razumije igru izlaska iz zadnje linije te bi uz Kroosa bio mnogo logičnije rješenje. Ovako, na tri veznjaka koja su prilično troma, ne daju dinamiku i ne odigravaju brzo, s tim da je onaj najbolji najdalje od lopte i mora je primati leđima okrenut golu, Francuzi su bez velikih problema nametnuli početni pritisak.
Njemačka zadnja linija je pod pritiskom, Can i Schweinsteiger su preblizu, Hector kao lijevi bek je markiran da se spriječi dijagonala, Özil i Kroos imaju igrače iza leđa i Kimmich nema nikakvu opciju osim izbijanja lopte.
Fizički iznimno potentna postava Francuske konačno je pokazala da može odigrati izvrstan presing i ukočiti vrhunsku momčad, makar Njemačka u ovom razdoblju ima neke nelogičnosti. Doduše, taj presing na otvaranju nije donio konkretne rezultate, ali svakako je izbacio Njemačku iz zacrtanog ritma i olakšao igru Francuskoj, onemogućivši Elfu da ih stavi pod kontinuirani pritisak.
Njemačka prilagodba i kontroliranje utakmice
Prilagodba koju Löw poteže u trenutcima kada mu momčad ima vrlo lošu geometriju je zamjena mjesta Canu i Kroosu, povlačenje Kroosa dublje u fazi izgradnje napada, a Can za zadaću dobiva glumiti Khediru – dati mobilnost veznom redu, napadati prostor iz drugog plana, stvarati višak kretanjem. Međutim, nerijetko se Can pokraj Müllera i Draxlera pretvara u klasičnog napadača. Na ovu prilagodbu Deschamps povlači momčad iz zone visokog pritiska u nešto što možemo nazvati glavnim obilježjem ovog turnira – plitku i pasivnu 4-4-2 zonu.
Time Njemačka kreće u opsadu Llorisovog gola i ulazi u fazu utakmice kad potpuno kontrolira zbivanja na terenu. Veznjaci napokon imaju vremena na lopti, bekovi stignu otići dovoljno visoko da se stoperi mogu raširiti, te Elf hvata svoj ritam u kojem inače melje protivnika.
Ipak, ne teče sve savršeno.
Većina prostora otvara se na krilnim pozicijama koje okupiraju bekovi. Pošto u sredini nema Gomeza, nema ni mete za centaršut. Draxler je ipak tipična moderna desetka a Müller se kreće po samo njemu poznatim pravilima. U takvom rasporedu snaga, iako imaju prostora i mjesta na lopti, bekovi su uglavnom prisiljeni odgoditi završnicu i vratiti odloženo dodavanje, produžujući napad. Problematično je što je i na slici i često u utakmici Özil daleko od svoje zone u kojoj operira. Bez njega i Kroosa kao glavnih kreativnih poluga ove momčadi, bilo je teško očekivati posebno izrađene šanse kojima bi ugrozili Llorisa.
Deschamps i Francuska, ako već moraju birati od kojeg metka će poginuti, to bi vjerojatno bio upravo ovaj. Barem u ovakvoj situaciji bez Khedire i Gomeza.
Čudni slučaj Thomasa Müllera
Der Raumdeuter − Tumač prostora. Jedan od najboljih igrača današnjice, nogometaš nevjerojatnog shvaćanja dimenzija igre i percipiranja prostora. Uz to, Müller je sekundarni napadač s iznimnim osjećajem za gol, ipak riječ je o igraču koji ima 10 golova na Svjetskim prvenstvima, koji je u kvalifikacijama za Euro zabio 9 golova u 9 odigranih utakmica. Ipak, barut ovog topnika je ostao suh na Euru. Jedan nepoznati komentator je rekao kako je zanimljivo da treneri razmišljaju kako zaustaviti Müllera, bježi čuvarima, traži prostor u zonama, a sve što je potrebno za neutralizirati ga je – dati mu loptu.
Iako ironičan, komentar ipak možda i nije daleko od istine. Odigrao je očajno prvenstvo, dijelom zbog toga što nije imao pravu pomoć. Müller je izvrstan sistemski dodatak, međutim ima velikih problema kad je fokus obrana na njemu. Igrajući uz Gomeza koji je prilično nemobilan bilo mu je dovoljno teško jer se nisu otvarali prostori koje bi mogao iskoristiti. Igrajući bez Gomeza, s fokusom obrane na njemu, praktički nije ni dolazio u završnice.
Ipak, reći da nije koristio taj fokus nije fer. Bolje rečeno, njegovi suigrači nisu koristili fokus koji je bio na njemu i prostor koji im je on otvarao svojim kretanjem.
Müller je odvukao Umtitija i otvorio ogroman prostor između stopera. Prostor koji bi Can trebao napasti i u koji bi mu Kimmich trebao gurnuti loptu. Ako Draxler istovremeno testira prostor između drugog stopera i beka, bit će onemogućeno preuzimanje i Njemačka ulazi u mrtvu šansu, a vrlo je izgledno da se i Müller priključi samoj završnici. Međutim Can ne prepoznaje otvoreni koridor i Müllerov posao je uzaludan. S tim da se ponavlja pitanje, zašto ni Özil ni Kroos ponovo nisu u kadru? Kroosova dublja rola mu daje opravdanje, ali Özil je potpuno beskoristan 50 metara od protivničkog gola. Uostalom tamo već imaju Boatenga, Schweinsteigera i Kroosa, on je potrebniji u zoni gdje je uostalom najbolji.
Greške koje su pogurale Francusku u finale
Francuska do prednosti dolazi kroz zaista smiješan jedanaesterac. Teško je shvatiti što je u tom trenutku Schweinsteiger mislio, ali s obzirom kako je postupio – vjerojatno nije mislio ama baš ništa.
Do drugog gola dolazi nakon greške Kimmicha u primanju u vlastitom kaznenom prostoru (??!!??), lošeg boksanja Neuera i potpune pasivnosti Schweinsteigera koji gleda Griezmanna koji po drugi put kažnjava Elf. Zaista serija gluposti i loših reakcija unutar kaznenog prostora koja je zaslužila kaznu.
Greške na terenu su upotpunile i one koje je radio Joachim Löw, i to strateške, taktičke i kadrovske greške. Ako je strategija ispravna, držati loptu i dominirati nad protivnikom, kako se u to uklapa prilično pasivna prednja linija koja nije bila na lopti ni približno dovoljno? S taktičke strane, tko je trebao donijeti dinamiku u igru? Dominacija posjedom najčešće je potpuno jalova ako nema penetracije. Mnogi kažu da posjed vrijedi jedino u Barceloni jer oni imaju Messija koji donosi taj dio probijanja linija. Međutim, taj dio može doći i igrom bez lopte, kao u slučaju Khedire. Ostaje nejasno kako je mislio zabiti gol bez centaršuteva i bez penetracije. Iako je inercijom Njemačka stvorila određene prilike, to ni izbliza nije dovoljno s obzirom da su imali dominaciju u svim drugim segmentima igre, posebno u prvom poluvremenu.
A onda i kadrovske greške i problemi. Igru sa središnjim trojcem Kroos, Can i Schweinsteiger smo već obradili. Postavlja se pitanje zašto priliku ranije nije dobio Sane, vjerojatno i najpotentniji da donese dinamiku napadu. U samoj pripremi turnira ostaje upitno kako je slagana ekipa kad je naglasak igre bio na bekovima i Gomezu, a poveden je jedan pravi špic i bek i pol. Naravno da je onda svaki izostanak skup. Odigrali su bolju utakmicu i bolji turnir od Francuske, napravili greške i zasluženo ispali, a sada će netko morati odgovarati za te greške. Tako je valjda to uvijek po ispadanju, pitanja se počnu rojiti, a pogrešne odluke i kompromisi zamjerati.
Svijet voli pobjednike
S druge strane Francuska prolazi u finale i Deschampsa nitko neće pitati ama baš ništa. Ni zašto je odustao od presinga koji je davao rezultate, ni kako je mislio stvarati šanse osim čekajući greške, ni kako su im i ovako nedefinirani i desetkovani Nijemci stvorili ovoliko problema. Zonska obrana iako gusta često puca i otvara priliku protivniku, posebno ako je protivnik iole strpljiv u posjedu. Napadački setovi su siromašni i bezidejni, a sve se zasniva na individualnoj genijalnosti Griezmanna i djelovanju po greški protivnika.
K vragu, toliko su bezidejni da su pobjedu slavili na islandski način, popularnim „viking clapom“. Međutim, pobjedniku se sve oprašta i da se Deschamps spasi od lavine pitanja koja sada mori JoachimaLöwa, morat će pobijediti Portugal. A Portugal nije na glasu kao netko sklon čašćenju greškama.
