Razumijevanja radi, Cibona je u košarkaškom svijetu bila gigant koji je slavu stekao i stvaranjem igrača i osvajanjem trofeja, a sredinom osamdesetih godina taj je zagrebački klub proživljavao euforične dane. Kako i ne bi kad je osvajao trofej za trofejom - 1985. i 1986. godine bio je i prvakom Europe, a 1982. i 1987. osvojio je i Kup Radivoja Koraća...
Danas, Cibona je klub na izdisaju, te koliko god se mi pitali je li to moguće jako se lako može dogoditi i da se klub ugasi. Na sramotu svih nas...
No, silni poklonici dobre košarke i Cibone kao kluba koji žele da klub opstane, ako zbog ičega drugog onda zbog "dana ponosa i slave", moraju shvatiti dubinu problema koji zahtjeva i nešto više od običnog spašavanja kluba.
Naime, Cibona je lošim poslovanjem sama sebe dovela u bezizlaznu situaciju te za nju nitko drugi ne može biti kriv doli ljudi koji su radili u Ciboni i koji su je svojim nečasnim radnjama doveli do prosjačkog štapa.
U moralnom okviru cijele priče teško je ultimativno tražiti spašavanje kluba koji je imao sve, a sad nema ništa, bez pravnog procesuiranja onih koji su klub, zacijelo za svoju korist, i doveli do situacije da se nema novca niti za plaćanje struje.
Uostalom, javna je tajna kako su se igračima u Ciboni godinama nudili basnoslovni ugovori čak i u europskim okvirima, pa je tako pukla priča i o 'vraćanju tih novaca ljudima koji su omogućili takve ugovore'.
U našem poslovnom svijetu to se zna nazvati 'rikverc', opisuje se tako radnja kada igrač kojeg se preplati vraća dio novca koji mu je klub uplatio. Kome? Osobi koja mu je taj ugovor omogućila. Uglavnom, Cibona je sa svojim ljudima koji su je vodili došla u poziciju da ne može živjeti od svog rada, kao i bez pomoći grada i sponzora koji su se elegantno znali povući, predosjetiti krah kluba koji se već dugo nazirao.
Najteže je onima kojima je Cibona u sportskom smislu bila i dio djetinjstva i odrastanja, onima koji su s Cibonom doživljavali da je Zagreb još prije tridesetak godina bio sportska metropola, s klubom koji je gazio sve pred sobom i koji se bez problema penjao na europski vrh.
Njima je teško objasniti činjenicu da je Cibona pred nestajanjem, jer kako uopće može nestati tako nešto veliko i uspješno, nešto što oni nose u duši, jer Cibonini uspjesi u tadašnjoj Jugoslaviji i Europi sredinom osamdesetih zaista su bili impresivni.
Svatko tko je proživljavao te dane u Ledenoj dvorani Doma sportova, putovao na utakmice u Borovo, Atenu, Budimpeštu, svjedočio Nakićevom košu u posljednjim sekundama protiv Crvene zvezde za naslov 1984. godine, gledao tri produžetka protiv Partizana u Beogradu za naslov, pak, 1982. godine, mora ostati osupnut i samom idejom o nestajanju Cibone.
Za razumjeti je čovjeka koji će žaliti za Cibonom, jer uz nju su mnogi počeli shvaćati vrijednost vrhunskog sporta za svoj grad, no kako istima objasniti da bi se klub trebao spasiti, ali tek nakon što nastradaju oni koji su ga do toga doveli.
U ovom kratkom vremeplovu prisjećamo se desetine tisuća ljudi koji su hrlili na ceste gdje prolazi autobus s Ciboninim igračima nakon europskog trijumfa u Budimpešti 1986. godine, sigurno je tada među tom gomilom bi i netko tko je nedavno onako ponosno ustao i šutio za vrijeme Cibonine utakmice protiv Barcelone. Simbolizirajući na taj način očaj zbog mogućnosti da se Cibona ugasi.
U svakoj enciklopediji hrvatskog sporta Cibona bi sa svojim uspjesima držala mjesto na čelnim stranicama. Bio je to klub jednog vremena koji je Zagreb digao na noge, bio je to klub osupnut ljubavlju svojih sugrađana, ali je, najblaže rečeno, nezgrapnim vođenjem, postao klub koji se odvojio i od svog nekadašnjeg identiteta, sugrađana i navijača. Dugo je životario, da bi sada došao do kraja.
Možda kraja i ne bude, možda se izmisli način da se spasi klub. Ako zbog ničeg drugog onda zbog 'starih vremena'. Ovu priču o nekadašnjoj i današnjoj Ciboni - namjerno smo napravil razdvajanje - jer ozbiljno govoreći riječ je o dva različita kluba, završavamo s rečenicom iz 1987. godine koja je došla iz same Cibonine uprave, nakon Univerzijade i dobijanja dvorane i poslovnih prostora u Savskoj ulici:
"Sve što smo dobili zalog je da će Cibona uvijek biti uspješna". Kakva je to iluzija bila. Cibona je bila najbolja kad nije imala ni dvoranu ni prostorije. Jer, na Tuškancu iznad Saloona Cibona je imala samo jednu prostoriju. I bila je prvak Europe!
