Mnogo puta nagrađivane predstave Nataše Rajković i Bobe Jelčićića izvođene su na mnogobrojnim europskim kazališnim festivalima, u gotovo svim europskim teatarskim metropolama i u posljednjem desetljeću postale su zaštitnim znakom hrvatskog kazališta na europskim kazališnim zemljovidima.
Izvedbe predstave ovog autorskog dvojca ponovno su na repertoaru 11.,13.,18 i 19. svibnja na lokaciji Tratinska 52 s početkom u 19 sati.
Predstava je nastala u produkciji ZKM-a.
Cijena ulaznice je 60 kn, a možete ju kupiti na blagajni ZKM-a radnim danom od 10 do 20 sati te sat vremena prije početka predstave u Tratinskoj 52.
Glume: Zlata Huljev Biondić, Đurđa Biondić, Nenad Borović, Maja Bosnić, Vjekoslav Domini, Zvonimir Drenški ,Zdenka Gender, Slavica Hruškar, Krešo Hruškar, Jerko Marčić, Vesna Kobeščak-Mijalić, Slavko Mijalić, Rajka Petrinović, Marija Poturić, Želimir Sappe, Alemka Sappe, Mladen Šoštarić i Katarina Vukadin.
Kostimografija: Zagrebačko kazalište mladih asistentica režije: Ana Suntešić Fotografija: Demirel Pašalić Grafički dizajn: Roberta Bratović i Nina Bačun
I dok sjediš u izlogu napuštenog dućana i prizori se nižu po logici uličnog događanja, a ti sam sebi stvaraš objašnjenja, zapravo stvaraš vlastitu priču ili ti se ona sama nameće pa si je prisiljen stvarati. Ulica ne gubi uobičajenu aktivnost, i ta se aktivnost, koju nazivamo zaposlenost ili prometnost nesmetano odvija kao i onda kad mi nismo prisutni: No, kako si postavljen u poziciju, usmjeren da je promatraš doživljavaš je drugačijom nego inače ili je vidiš onakvom kakvom je do sad nisi primjećivao.
Ono što je po sebi nepatvoreni simbol stvarnosti , dakle ulica premještanjem perspektive, ili sugeriranim fokusom na nju, poprima upravo tom inverzijom značajke teatarskog događaja, gdje se zbog našeg položaja promatrača, i sugestije da ono što promatramo nosi neko za nas bitno značenje, sve ono što po sebi nije teatar pretvara u teatarski događaj poput svakog drugog teatarskog događaja koji sadrži i glumce i događajnost i suigru i, naravno, klasičnu podjelu na scenu i gledalište.
Čini se kao da ono što inače u svojoj širini ne sublimira u zatvorenu cjelinu, vapi za tim da bude primijećeno i da samo sobom progovori te da se barem u našem dojmu zatvori u mogući kontinuirani slijed. Ta mogućnost da skrene pozornost na sebe je činjenica koju teatar sve manje može zanemariti. Ili, točnije, nešto što ga tjera da se zamisli nad sobom - poručuju autori projekta.
