Oba se naslova na neki način bave životnom vokacijom. Jedna je egzistencijalnog karaktera, a druga ide u istraživanje mentalnog stanja jedne holivudske zvijezde.
Najprije, riječ je o naslovu kojeg smo premijerno gledali prošle godine u sklopu Festivala filmova o ljudskim pravima – Slava kurvi.
Slava kurvi – bez imalo senzacionalizma i lažne patetike – trodijelni je film o ženama, prostitutkama, seksualnim radnicama u Tajlandu, Bangladešu i Meksiku. Redatelj se suzdržava od komentara i s punim povjerenjem u žene pred kamerom i njihov vlastiti osjećaj dostojanstva pušta da na vidjelo izbije njihov sram i poniženje, ali i njihova nepokoriva radost koju im nitko ne može oduzeti. Moćni kontrapunkt slikama je žestoki ženski soundtrack sastavljen od ljubavnih pjesama.
Iza sličnog zrcala/stakla poznatijeg kao 'akvarij' skrivene su i tajlandske 'ribice' u Glavoggerovu genijalnom dokumentarnom triptihu Slava kurvi. Ispred 'akvarija' vodi se neprekidni defile njihovih budućih klijenata. Sve funkcionira kao podmazano, kao u nekoj korporaciji. Djelatnice te korporacije užitka cvikaju kartelu na ulazu. A nakon što ih klijent odabere, plaća njihove usluge kreditnom karticom ili nekim drugim sredstvom plaćanja kao na šalteru neke banke, prije no što se liftom popne u budoar. Seks je u Glawoggera sveden na mehanički ritual, pa je zato finalni segment treće meksičke priče morao okončati u pornografskoj eksplicitnosti. (Dragan Rubeša, filmski kritičar)
Drugi naslov dokumentarnog tjedna, Još sam tu: izgubljene godine Joaquina Phoenixa, redateljski je prvijenac glumca Caseyja Afflecka.
Riječ je o lažnom dokumentarcu, odnosno o takozvanom mockumentary žanru. Kamera prati povlačenje glumca Joaquina Phoenixa iz svijeta glume i prelazak u glazbene hip-hop vode. Prema Phoenixu, film je nastao kao reakcija na opčinjenost ljudi reality emisijama za koje smatraju da nisu režirane. Casey Afflack je u Veneciji 2010. godine ovjenčan nagradom za najbolji biografski film.
