Čvor na štitnjači prestavlja zadebljanje tkiva štitnjače, koje može nastati iz brojnih razloga. Tkivo štitnjače primarno proizvodi hormone, tiroksin i trijodtironin te je pod stalnim utjecajem hormonske stimulacije. Zbog hormonalnog utjecaja tkivo štitnjače lako je potaknuti na hiperplaziju ( nastanak novih stanica tireocita) i hipertrofiju ( zadebljanje tkiva štitnjače). Čvorovi na štitnjači češći su u žena nego u muškaraca, a tipičan pacijent koji se javlja liječniku je žena u tridesetim ili četrdesetim godinama, bez prethodnih tegoba ili težih bolesti.
Štitnjača je endokrina žlijezda smještena u prednjem dijelu vrata, iznad krikoidne hrskavice. Njena osnovna funkcija je prozivodnja hormona tridoksina i trijodtitronina. Osnovna građevna jedinica šititnjače je tireocit, a štitnjača je mikroskopski građena od folikula, šupljina ispunjenih koloidom, tekođinom u kojoj se nalaze proizvedeni hormoni vezani za tireoglobulin, proteinski nosač hormona. Koloidnu šupljinu okružuju tireociti, stanice koja proizvode sam hormon tiroksin (T4). Uloga koloida je i skupljanje joda, mikroelementa nužnog za proizvodnju tiroksina. Proizvedeni tiroksin nalazi se vezan u obliku jedinica u sklopu tireoglobulina te se po potrebi otpušta u organizam djelovanjem tireoidne peroksidaze.
Tiroksin i trijodtironin dva su hormona sa širokim djelovanjem u organizmu, sa naglaskom na metabolizam. Nakon vezanja za receptore u jezgri, ti hormoni djeluju na stanice gotovo svih tkiva, mijenjajući ekspresiju niza gena. Potrebni su za normalan razvoj mozga i somatskih tkiva fetusa i novorođenčeta, što dokazuje činjenica da djeca koja ne dobivalju dovoljne količine joda za sintazu ovih hormona boluju od mentalnih poremećaja i sniženog IQ-a. Njihov osnovni utjecaj je nadziranje cjelokupnog metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina u organizmu. Štitnjača proizvodi hormon tiroksin i samo malu količinu trijodtironina, koji je znatno aktivniji, dok je hormonski učinak T4 minimalan. Međutim, tiroksin ima puno dulji poluvijek života i na periferiji se pretvara u trijodtironin, što omogućava da prave učinke u tijelu zapravo daje tirjodtironin ( T3).
Najčešće bolesti povezane sa pojavom čvora na štitnjači su hiperplastična koloidna guša, ciste štitnjače, tireoiditis i adenomi štitnjače te maligne bolesti štitnjače.
Dijagnostika čvira na štitnjači započinje anamnezom i fizikalnom pregledom. Pojava boli govori u prilog tireoiditisu cisti. Asimptomatski čvor je često maligan. Simptomi hipertireoze bude sumnju na hiperfunkcijski adenom ili na tireoiditis, dok znaci hipotireoze ukazuju na Hashimotov tireoiditis. U čimbenike rizika za rak štitnjače ubrajaju se prethodno zračenja vrata, djetinjstvu ili mladoj odrasloj dobi, muški spol, obiteljska anamneza karcinoma štitnjače, solitarni čvor ( jedan čvor) i progresivan rast čvora.
Pretrage koja provodimo uključuju laboratorijske pretrage, ultrazvuk štitnjače i scintgrafija štitnjače. Laboratorijski parametri uključuju razine hormona T4, T3 i TSH. Postoji i nekoliko markera za karcinom štitnjače. UZV-om štitnjače dobivamo informacije o građi i obliku čvora, koji mogu usmjeriti dijagnozu. Scinitigrafija i punkcija štitnjače pomažu definitivnoj dijagnozi maligne ili benigne promjene.
Hiperplastična koloidna guša
Koloidna guša ili toksična difuzna guša bolest je štitnjače koja ima imunološku podlogu. Zbog nepoznatog razloga dolazi do proizvodnje protutijela koja su kompatibilna sa receptorima za TSH i njihovim vezanjem dolazi od pretjerane aktivacije štitnjače. Proizvodi se povećana količina T3 i T4 hormona, ali kako ni to nije dovoljno zbog stalne aktivacije receptora, dolazi do difuznog povećanja štitnjače, što nazivano gušavošću. Osim tipično znakova hipertireoze javljaju se 3 karakteristična simptoma: guša (uvećana štitnjača), naglašen egzoftalmus i zadebljanje kože potkoljenica ( pretibijalni miksedem).
Tireoiditis
Tireoiditis ili upalna bolest štitnjače obuhvaća više različitih entiteta, poput Hashimotova tireoiditisa, granulomatozmog ili limfocitnog tireoiditisa. Upalne bolesti štitnajče karakterizirane su postojanjem dviju faza bolesti, hipertiroidne i hipotireoidne faze. U početku zbog razaranja tkiva štitnjače dolazi do otpuštanja već postojećih hormona, zbog čega se javlja klinička slika hipertireoze. Nakon što dođe do uništavanja većeg dijela štitanjeg i tireocita, naglo nastupa hipotireoza, zbog trošenja postoječih hormona i nemogućnosti stvaranja dovoljne količine novih. Razoreno tkivo štitnjače pod utjecajem povišene razine TSH počinje stvarati nove stanice u obliku većih ili manjih čvorića.
Adenom štitnjače
Hormoni štitnjače luče se pod utjecajem TSH , tireoidnog stimulirajućeg hormona. THS je hormon hipofize, sa alfa i beta jedinicom, čije lučenje utječe na lučenje T3 i T4. Kod povišene koncentracije T3 i T4 negativnom povratnom spregom dolazi do smanjenja lučenja TSH. Adenom hipofize jedno je od rijetkih stanja koja izazivaju istovremeno visoke TSH, T4 i T3. Zbog tumora hipofize koji neovisno o regulaciji luči TSH, njegova povišena koncentracija u krvotoku izaziva pojačano lučenje T4 i T3. Unatoč visokim razinama hormona, tumor i dalje neovisno luči velike količine TSH.
Karcinom štitnjače
Rak štitnjače se većinom manifestira kao asimptomatski čvor, premda su ponekad prvi znakovi malog karcinoma štitnjače opsežne metastaze u limfnim čvorovima, plućima i kostima. Četiri glavna oblika karcinoma štitnjače su papilarni, folikularni, medularni i anaplastični. Papilarni i folikularni karcinom nazivaju se diferenciranim zbog histološke sličnosti s normalnim tkivom štitnjače i često su funkcionalni, što znači da abnormalo luče hormone štitnjače.
Dijagnoza se uglavnom postavlja biopsijom, ali su često potrebne i druge pretrage. Osim anaplastičnih oblika, većina ovih karcinoma unatoč malignosti imaju dobru prognozu i uspješno se liječe. Liječenje je primarno kirurško, uz naknadnu ablaciju ostatnog tkiva radiojodom.
Papilarni karcinom štitnjače najčešći je oblik tumora, na koji otpada 70–80% svih malignih tvorbi štitnjače. Češći je u žena s omjerom 3:1, a do 5% bolesnica ima pozitivnu obiteljsku anamnezu. Većinom se javlja između 30. i 60. godine, a u starijih ljudi je obično agresivniji. Mnogi papilarni karcinomi sadrže i folikulske elemente. U trećine bolesnika papilarni karcinom se limfnim putem širi do regionalnih limfnih čvorova i može metastazirati u pluća. Bolesnici malđu od 45 godina s malim tumorom ograničenim na štitnjaču imaju izvrsnu prognozu.
Na folikularni karcinom otpada oko 10% karcinoma štitnjače. Češći je u starijih te u predjelima s manjkom joda. Zloćudniji je od papilarnog, širi se hematogeno i stvara udaljene presadnice.
Medularni karcinom obuhvaća oko 3% tumora štitnjače. Sastoji se iz parafolikulskih C stanica koje stvaraju kalcitonin. Obično je jednostran, no često se pojavljuje nasljedno zbog mutacije ret protoonkogena. Pojavljuje se i u sklopu multiple endokrine neoplazije (MEN) tipa IIA i IIB.
Anaplastični karcinom nediferencirani je rak, na koji otpada oko 2% maligniteta štitnjače. Javlja se većinom u starijih osoba, više u žena. Bezbolan je i naglo raste. Naglo bujanje štitnjače upozorava i na tireoidni limfom, posebno uz Hashimotovu bolest. Nema djelotvornog liječenja i bolest je skoro uvijek fatalna. Oko 80% bolesnika umire unutar godine dana od postavljanja dijagnoze.
