'Sjedila sam u kafiću sa svojoj kćeri. Dvije žene sjedile su blizu nas i počele šaputati. To je uobičajeno za nas jer je moja kći Sophia rođena s Downovim sindromom. Sjedila sam tako i gledala te dvije žene kako se izvijaju da bi bolje bacile pogled na moju kćer, potpuno nesvjesne da i ja gledam njih. Danas me to smetalo. Jako me smetalo.
No, baš tada mi je pristupio par i pomislila sam: 'Super, još ljudi koji žele buljiti'.
Muškarac je pozdravio Sophie i rukovao se s njom, a Sophia mu je uzvratila osmijehom. Pogledao me sa suzama u očima i rekao: 'Imam priču koji bih htio podijeliti s vama. No, bojim se da je neću moći ispričati bez plakanja.' Nježno sam ga zamolila da je podijeli jer sam bila znatiželjna.
Rekao mi je da je noć prije gledao vijesti. Na vijestima je bio intervju s majkom koja je nedavno rodila dijete s velikim hendikepom. Na vijestima je branila svoju odluku da zadrži dijete. Branila je svoju odluku da NE pobaci dijete unatoč tome što su joj to liječnici preporučili. Rekla je: 'Poanta je da nikada ne znate kakav će osoba imati utjecaj na svijet dok im ne date priliku'. Pogledao me prije nego se okrenuo i otišao i rekao: 'Vi ste predivna osoba. Vaša kći je predivna. Čestitam vam!'.
Odmah sam počela plakati. Sjedila sam tamo usred kafića i brisala suze papirnatim ručnikom. Taj čovjek bio je prvi potpuni stranac koji mi je čestitao na rađanju moje kćeri Sophie. Bio je prvi potpuni stranac koji je prepoznao njezinu VRIJEDNOST i LJEPOTU.
U svijetu u kojem se o životu moje kćeri stalno šapuće, u svijetu u kojem se u nju stalno bulji, ovaj čovjek shvatio je njezinu VAŽNOST.'
