Stanimir Joković pobjegao je u šumu na planinu Maljen kao mladić od 20 godina. U idućih 50 godina nijednom nije sišao u rodno selo, koje je bilo udaljeno nekoliko kilometara. "Joković živi život kao žrtva vlastite predrasude i fanatizma. Jedan san ga je preobrazio i sada bi znanost mogla o njemu razmišljati kao o fenomenu s mnogostrukim iskustvima'', tim je riječima započeo tekst ''Pustinjak s Maljena'', koji je objavio srpski NIN u broju 1230., 4. kolovoza 1974. godine.
Novinar NIN-a uputio se tada na planinu u potrazi za Stanimirom. Napisao je kako se nekome tko vidi i doživi ovakav način života nametne usporedba da je ''takav bio i život pračovjeka, onoga koji je stanovao u pećini, u početku ljudske povijesti''.
Stanimir Joković rođen je u selu Mršelji u okolini srpske Požege, a za mjesto stanovanja izabrao je planinu Maljen. Kada ga je posjetio novinar te 1974. bilo mu je 69 godina. ''Kada je pobjegao iz sela, od ljudi, imao je 20. Od tada neprestano traje njegov bijeg u svijet divljine, planinske tišine i usamljenosti.''
Do njega se moglo samo kozjim stazama i kroz gustu šumu, pisao je tada novinar. Nadomak sela Mršelji nalazile su se vodenice, a mještani su pričali da je do njih dolazio i Stanimir koji je krišom dolazio s planine.
Živio u zemunici od blata
Stanimira su ljudi bezbroj puta pokušavali nagovoriti da se vrati u rodnu kuću, ali nisu uspjeli. ''Dobrovoljno je krenuo u oskudicu, van civilizacije, proživjeti život poput predaka''. Pričalo se da je u šumi sakupljao lišće, suho granje, te lovio divlje životinje i ptice, a da je od ljudi bježao glavom bez obzira. ''Mještani su govorili kako se Stanimir boji čovjeka više nego zvijeri.''
Živio je u maloj zemunici od blata, a kada bi se netko približavao mjestu gdje živi, sakrio bi se duboko u gustiš šume, sa štapom u ruci i tako je mogao stajati satima. Ne bi se odazivao ma koliko ga dugo netko dozivao. ''Djelovao je blago i pitomo'', pisao je novinar.
Na svom ''imanju'', na velikoj padini, imao je voćnjak s nekoliko šljiva, krušaka, jabuka, oraha i vinovom lozom. Bilo je i pomalo pšenice, ječma, kukuruza, raži, zatim graha, graška, rajčica, češnjaka i luka. ''Toliko da ne umre od gladi''.
''Pustinjak je ovdje došao 1925. godine. Imao je samo motiku, sjekiricu i kramp. Od te godine, Stanimir je krčio šumu, vadio kamen i povećavao posjed. Na iskrčeno je sadio voćke.'' Ljudi su mu više puta zapalili staništa koja je gradio, a on je iznova svaki put sve izgradio opet. Ništa ga nije moglo natjerati da se vrati u selo.
I psi su ga napuštali
Imao je Stanimir i pse, ali su ga napuštali, jer i ''njima bi dosadio takav besmislen način života''.
Novinare je do Stanimira doveo nećak Milivoj, jer samo je on to i mogao. Samo s njim je Stanimir komunicirao. Jedva im je prišao, sklonio se na drvo, a kad je sišao nepovjerljivo im je prišao i iz kuće donio tri kocke šećera, jednu za sebe, a dvije za goste. Novinar je opisao Stanimira kao fizički jakog čovjeka, načetog životom u planini. ''Pričao je nepovezano i napreskokce. Znao je pripovijedati, ali ne i razgovarati. Govorio je zakržljalim jezikom punim arhaizama, kao da je izronio iz davne prošlosti''.
Govorio je da je, kada je napunio 20 godina, sanjao kako mu je neko iz sela rekao da će ga ubiti, pa je on nakon toga shvatio da mu je jedini spas da pobjegne u šumu, što dalje od ljudi i da živi životom pustinjaka. Kada se probudio uzeo je sjekiru, motku i nož i zauvijek otišao iz obiteljske kuće. Živio je uvjeren da bi bio mrtav da to nije učinio. Ni majka ga nije mogla nagovoriti da se vrati u selo.
Vodili su ga i na promatranje u bolnicu, ali od tamo su ga pustili kao čudaka, ali ne i luđaka. ''Od 1925. godine je u nepomirljivom ratu s ljudima koji ga okružuju. Vjeruje da ga ljudi, zato što je čudak i pustinjak, mrze i progone, i odnose se kao prema zvijeri i psuju pred njim, što on ne podnosi. Zato stalno bježi. Zlo, kaže, nikada nikom nije učinio, a zla se plaši.''
POGLEDAJTE VIDEO Potresna priča obitelji iz Jablanice: 'Svi su umrli, ostao je samo dječak...'
