Prije (riječ koja u ovom slučaju označava razdoblje prije Wi-Fi revolucije) su ljudi razgovarali u sredstvima javnog prijevoza. Komunicirali su verbalno i neverbalno na ulicama i trgovima grada ili sela. Izmjenjivali su cijele rečenice, ponekad na klupama u parku ili ispred kuća, preko ograda, vodili razgovore.
DEČKI, OHRABRITE SE: Nakon ovog videa, nikada se više nećeš bojati pristupiti djevojci
Nije bilo selfija, nije bilo Instagrama, nije bilo digitalne fotografije, samo one mentalne koju su pohranjivali u um ili srce, ponekada radili kopije tih znanja, pa ih u obliku pripovijesti, vica ili anegdote "sherali" na obiteljskim okupljanjima, proslavama rođendana, kirbajima, feštama, u kafićima ili za stolom u kuhinji svoje sestre, majke, žene, oca, muža, brata.
Bila su to doista lijepa vremena ne zato što su stariji danas tada bili mladi, već zato što su ljudi znali kako nije mudro propuštati prilike u životu, šanse da pronađete prijatelja, djevojku, dečka, nakon što se ulovili taj iskreni pogled u očima, uočili gestu, primjetili govor tijela.
Oni umješniji takve su situacije pretvarali u ples, kod nas su to bili (prema predaji naših roditelja) "plesnjaci", u Argentini, na ulicama Buenos Airesa, dan danas, tango za dvoje, za slučajnu publiku.
Jedna scena u tramvaju doista govori u prilog tezi da smo, što je komunikacijska tehnologija naprednija, paradoksalno, postali sve otuđeniji jedni od drugih. Mlada djevojka i dečko sjede jedan pored drugoga. Ona ima slušalice u uhu bijele, on crne boje. Zajedno su. Gledaju u mobitele. Umijesto da razgovaraju, ona njemu šalje poruku, on njoj.
Jedina rečenica koju su si rekli glasila je: "Pogledaj ovo" i njegov je pogled s ekrana njegovog mobitela pao na ekran njezinog mobitela.
U oči si nisu pogledali. Za ruke se nisu držali, barem dok se nije ispraznila baterija jednog mobitela, ali je tada već završila njihova vožnja tramvajem.
Život traje znatno duže od baterije mobitela, nemojte ga propustiti, poruka je ovog videa. Isplati se pogledati.
