Majka Debore Lane umrla je dok je rađala njezinu sestru. Okolnosti smrti nje i bebe dugo su bile misterij. Čak 40 godina poslije, tijekom nevinog surfanja internetom, ugledala je neobičan oglas. Sve se poklapalo i znala je da se tiče nje. Sve je ispričala za The Guardian, a njezinu nevjerojatnu priču prenosimo u cijelosti.
Moje je djetinjstvo bilo komplicirano. Otac me napustio kad sam imala svega nekoliko mjeseci, a majka mi je umrla prije mog 13. rođendana. Otišla je u bolnicu roditi i poslije je više nikad nisam vidjela. Nitko ne zna zašto su ona i dijete umrli. Pokušala sam to doznati kad sam i sama ostala trudna 22 godine poslije, ali osoblje se u bolnici promijenilo, a podatke o maminoj smrti pri porodu su zagubili.
Previše slučajnosti u oglasu
O meni se nastavio brinuti moj očuh, ali se brzo ponovno oženio. Moja je nova maćeha iza sebe već imala dva propala braka, a djeca su joj živjela negdje drugdje. Bilo je to užasno razdoblje i otišla sam od kuće kad sam imala 16. Prijatelji su mi postali obitelj. U rujnu 2009., u dobi od 42 godine, čitala sam knjigu "Staklena palača" Amitava Gosha, koju mi je preporučila prijateljica kao priču iz Burme, odakle je bila moja majka.
Sjećam se da mi je spominjala neka mjesta koja se spominju u knjizi pa sam ih potražila na internetu. Kad sam utipkala Shwedagon Pagoda, nasumično sam slijedila poveznicu do foruma s nestalim osobama iz Burme. Objave su bile u obliku fascinantnih vinjeta ljudskih života i na neku sam foru provela sat vremena na toj stranici. Taman sam se spremala poći u krevet kad mi je za oko zapela poruka: "Tražim majku Mary, rođenu 1946." Bilo je to ime moje mame i njezina godina rođenja. Ista je osoba istaknula da traži i sestru rođenu kad i ja.
Odlučila joj dati šansu
Srce mi je toliko brzo lupalo da nisam uspjela pročitati ostatak objave. Nikad mi nitko nije rekao da imam polusestru. Koliko se god sve činilo nestvarnim, nije bilo sumnje da je riječ o meni i mojoj majci. Brinulo me jedino to da bi posrijedi mogla biti prijevara ili da moja potencijalna sestra nešto želi od mene. Možda zvuči sebično s moje strane, ali taman sam si sredila život i bojala sam se da će se opet sve raspasti. Kad bi me tražila novac ili bubreg, kako bih joj rekla "ne"?!
Odlučila sam joj dati šansu. Na kraju krajeva, jedino sam joj ja mogla reći kako je naša majka davno umrla. Ispunila sam podatke za kontakt, kreirala novi e-mail i napisala: "Javljam se na tvoj oglas. Mislim da sam tvoja sestra. Žao mi je što ti moram reći kako je naša majka preminula još 1980. pri porođaju." Otišla sam u krevet, a nekoliko sati poslije čuo se signal s mobitela. Stigao je odgovor.
Podsjeća je na majku
Ja sam i dalje bila sumnjičava (a i nju je suprug upozorio da bi moj odgovor mogao biti lažan), ali čim smo započele razgovor, znale smo da je to to. Najprije smo si slale e-mailove. Ona je živjela u Hong Kongu, zvala se Ann i rođena je dvije godine poslije mene, ali je posvojena kao beba. Ja se ne sjećam toga vremena, ali ona zna sve o nama jer je imala kopije papira o usvajanju. Nigdje se nije spominjalo tko joj je otac.
Nakon nekog smo vremena počele razgovarati telefonom i prizivale davne uspomene iz djetinjstva ne bismo li barem malo nadoknadile čitavo vrijeme razdvojenosti. U rujnu 2009. našle smo se u hotelu blizu Windsora. Bila sam uzbuđena i jako napeta, ali nije to bilo ni blizu scenarijima iz TV showova. Nisam bila toliko emotivna i držale smo distancu. Cijelo sam je vrijeme mjerkala i primijetila određene posebnosti naše majke na njezinu licu, što je bilo baš lijepo.
Muči je još samo jedno
Prošetale smo obližnjim parkom i razgovarale o djetinjstvu. Ona je odrasla u Midlandsu i imala znatno stabilnije odrastanje nego ja. Rekla mi je kako je sličnu objavu već napisala sedam godina prije iz znatiželje, ali je onda zaboravila na to. Udala se i odselila u inozemstvo, ali prije toga je živjela tek 15 minuta od mene. Čak smo imale nekoliko zajedničkih prijatelja. Ne žalim što se nismo upoznale ranije jer se tada činilo kako je upravo pravo vrijeme za to, nakon što smo se obje skrasile.
Nismo pretjerano bliske jer smo jako udaljene jedna od druge, ali čujemo se e-mailom. Viđamo se otprilike jednom godišnje, kad ona dođe u posjet svojoj i mojoj obitelji. Moja djeca već imaju 11 bratića sa suprugove strane, ali drago mije što su i Annina djeca moja krv. Cijela ta priča izgleda tako nestvarno. Ne mogu vjerovati da smo se pronašle. Ipak, ne razmišljam toliko o našemu odnosu koliko o tome da se naša majka morala odreći vlastita djeteta. Mislim da bi joj bilo drago kad bi znala da smo se pronašle.
