Mario Lemešić (50) rođen je u Njemačkoj gdje je bio do svoje šeste godine, a nakon toga se s roditeljima seli u Slavonski Brod. Još u ranoj dobi je osjećao da je gej. Dok su njegovi vršnjaci gledali curice, on je "bacao oko" na dečke.
"Sa 15 godina definitivno sam osvijestio da je to to, iako sam do punoljetnosti svoju seksualnost skrivao od drugih", rekao je Mario za Slobodnu Dalmaciju. Upisao je srednju Ugostiteljsku školu u Dubrovniku, kulinarski smjer. Priznao je da nikada neće zaboraviti večer kada je roditeljima rekao da je homoseksualac.
"Zbog dobrih rezultata u školi imao sam stipendiju i zaposlio se već nakon mature. Otac mi je uvijek govorio: 'Dok si pod mojim krovom i držiš noge pod mojim stolom ponašat ćeš se onako kako ti ja kažem.' Jedne večeri kasnio sam iz izlaska, a roditelji su me čekali i kad sam stigao pitali su me gdje sam se smucao. Iz nekog bunta odgovorio sam im da sam bio kod dečka i da se selim. Mama je počela plakati dok sam išao spremati stvari, a tata me poslije čak odvezao k dečku. On je patrijahalan, no vrlo emotivan, iako to teško pokazuje. Nakon nekog vremena prihvatili su da sam gej. Otac i danas kaže: 'Možeš biti ovakav ili onakav, ali nitko mi ne može reći nijednu riječ protiv tebe. Jer ti si moje dijete, ti si moj sin", kaže Mario. Početkom rata i u svojoj 21. godini se priključuje Zboru narodne garde, no 1996. opet odlazi u Dubrovnik.
Mario Lemešić na predavanju "Kako se može i kako se ne može inficirati HIV-om" u Bjelovaru 2018.
Dubrovnik mu nije ostao u lijepom sjećanju
"Dubrovnik je na glasu kao otvoreni grad, bez predrasuda, međutim meni nije ostao u lijepom sjećanju, jer mi je tamo poslodavac za kojeg sam radio kao pizza majstor nakon dvije i pol godine dao otkaz samo zato što sam gej. Nije mogao izdržati pritisak prijatelja koji su mu govorili: 'Kako možeš imati zaposlenika pedera?' Potpisali smo sporazumni raskid ugovora. Osjećao sam se užasno. Znao sam da me taj čovjek cijeni kao radnika i ne zamjeram mu jer je bio pod utjecajem konzervativnih i needuciranih ljudi", istaknuo je Mario. Jednom su ga, zato što je homoseksualac, i napali na ulici, i to u Zagrebu 2002. godine uoči prve Povorke ponosa.
"Vraćao sam se iz noćnog gej kluba u ranim jutarnjim satima kad se odjednom ispred mene stvorio jedan muškarac i počeo vikati: 'Što je, pederčino?' Onda me glavom lupio u nos, zadobio sam frakturu nosne kosti na sedam mjesta zbog čega sam završio na Traumatologiji. Nikad ga nisu pronašli", kazao je Mario.
Godine 2006. Mario odlazi živjeti u Bjelovar, gdje 2011. dobiva stalan posao kuhara u II. Osnovnoj školi Bjelovar. Samo godinu dana nakon što je dobio posao, saznao je da u tijelu nosi virus HIV-a. Tada je imao 39 godina.
Zahvalan bivšem partneru na hrabrosti
"Testirao sam se jer sam imao rizični spolni odnos s dečkom koji me kasnije nazvao i rekao da je HIV pozitivan. I sada sam mu zahvalan što je smogao snage i hrabrosti da mi to kaže. Kad je stigao nalaz i doktorica mi rekla rezultate, imao sam osjećaj da se cijela prostorija oko mene ruši i tone u bezdan. Kao da sam licem udario u beton...", ispričao je Mario za Slobodnu. Samo dan kasnije otišao je na dodatne pretrage u zagrebačku kliniku Fran Mihaljević, a terapiju je dobio tri mjeseca kasnije.
"Sjećam se kako sam doktoricu na klinici upitao koliko mi je još ostalo života i mogu li raditi. 'Mladiću, možete neometano nastaviti raditi jer HIV se ne prenosi socijalnim kontaktom, rukovanjem, kihanjem, poljupcem ili zagrljajem, a živjet ćete normalno uz terapiju.' Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se vratim u normalni život. Najviše sam se brinuo kako će sada izgledati moj seksualni život jer znate i sami kakva stigma u društvu prati HIV pozitivne osobe. Bio je to jedan konfuzan period. Roditelji su cijelo vrijeme bili uz mene i rekli su mi da sam i dalje njihov sin. Njihova potpora puno mi je značila". Terapiju koju dobiva uzimat će do kraja života.
"Kad sam krenuo prvo sam uzimao tri tablete na dan, dok je danas dovoljna samo jedna. Broj kopija virusa u krvi mi je na nuli. Danas mogu reći da sam unatoč HIV-u sretan!", kazao je.
Mario Lemešić na predavanju "Kako se može i kako se ne može inficirati HIV-om" u Bjelovaru 2018.
Morat će uzimati terapiju do kraja života
Godine 2019. sklopio je životno partnerstvo s 11 godina mlađim partnerom Kristijanom koji je također kuhar po struci. Zajedno žive na svom seoskom imanju u podnožju Bilogore te imaju pet pasa. Upoznali su se 2018. godine u Zagrebu i upravo te godine Mario se nakon pet godina bolovanja opet vratio na posao. Za njega se prvi put čulo u medijima 2013. godine kada su zbog HIV pozitivnog kuhara zaposlenog u bjelovarskoj školi saznali roditelji koji su bojkotirali odlazak svoje djece u školsku kuhinju.
"Sada je sve u najboljem redu. Zadovoljan sam s kolegama i novom ravnateljicom koja ima drugačiji pristup prema meni. Upoznao sam mnoge roditelje i vidim da među većinom više nema bojazni što jedan HIV pozitivan kuhar može raditi u školi. Situacija je puno drugačija, bolja i kvalitetnija čemu su zasigurno pridonijele i edukacije koje su roditelji, djeca i svi djelatnici škole prošli prije nego što sam se vratio s bolovanja", rekao je. Od budućnosti, kaže, ne strahuje.
"Terapija je vrlo učinkovita. Ali svjestan sam da i jedna obična upala pluća može izazvati pad imuniteta, stoga se nastojim što više čuvati, pogotovo sada kada pandemija koronavirusa hara svijetom" , optimistično će Mario koji se u slobodno vrijeme bavi povrtlarstvom, skupljanjem starina, numizmatikom te pisanjem poezije. Strastveni je aktivist u zalaganju za prava HIV pozitivnih osoba, a o njegovoj je priči snimljen i dokumentarni film naziva "Poznavajući Marija".
