Je li sve što znamo i doživljavamo, uključujući i samu stvarnost, simulacija koju je stvorio neki nevidljivi i nespoznatljivi entitet? Ovu ideju, poznatu kao hipoteza simulacije, prvi je 2003. postavio i razradio Nick Bostrom, profesor sa Sveučilišta Oxford.
Kako za Live Science pojašnjava Paul Suteer, temelj teorije je pretpostavka da će naša računala nastaviti rasti sve snažnija, učinkovitija i sposobnija.
"Recimo da u nekom trenutku u dubokoj, dubokoj budućnosti (da bi ovaj argument funkcionirao, nije važno kada će se to točno dogoditi), izgradimo neko nenormalno moćno računalo veličine planeta — računalo toliko snažno da bi moglo simulirati cijeli naš svemir, rekreirajući svu fiziku, kemiju i biologiju koju doživljavamo u prirodnom svijetu.
Samo tri moguća ishoda
Ako također pretpostavimo da je svijest svijest, bez obzira na to gdje se nalazi (u organskom ili digitalnom mozgu), tada će svi simulirani entiteti unutar računala koji steknu svijest doživjeti svijet koji se ne razlikuje od našeg. Ukratko, Matrix", pojašnjava.
Nakon što naši potomci naprave takvo računalo, neizbježno će stvoriti bezbroj simuliranih bića - samo pokušajte izbrojiti koliko se stvorenja u videoigrama pojavilo i nestalo otkako smo prvi put razvili tehnologiju. Vrlo brzo će broj simuliranih svjesnih mozgova koji žive u računalu znatno nadmašiti organske mozgove koji žive u stvarnom svemiru. Teorija kaže da postoje jednostavno tri mogućnosti:
1. Naši potomci (ili druga inteligentna bića u svemiru) nikada neće moći razviti tehnološku sposobnost vjerne simulacije kozmosa.
2. Naši potomci (ili druga inteligentna bića u svemiru) će razviti tehnologiju, ali će odlučiti ne simulirati kozmos.
3. Velika većina svih svjesnih entiteta, uključujući i vas, živi u simulaciji.
Mislim, dakle jesam? Ne nužno...
Hipoteza o simulaciji najnovija je u dugoj tradiciji filozofskih teza koje dovode u pitanje prirodu stvarnosti koju doživljavamo. Tisućljećima, filozofi su se pitali je li naša stvarnost konstrukt zlonamjernog demona ili možda živimo u nečijem snu. To je krajnji oblik skepticizma i korisno je podsjetiti se da postoje ograničenja za empirijsko proučavanje takvih teorija.
Čisto kao misaoni eksperiment, hipoteza simulacije je drži vodu. Ali hipoteza završava trilemom - tri tvrdnje, od kojih jedna mora biti istinita (ako prihvatite sve pretpostavke u argumentu), ali ne možemo reći koja.
Naravno, uvijek možemo odustati i reći da ne znamo koja je mogućnost točna. Također, moguće je zastupati jednu opciju. Na primjer, možete reći da računala nikada neće biti dovoljno moćna da vjerno simuliraju svemir ili da će napredne civilizacije uvijek smatrati da je moralno nedopustivo simulirati svijest. Ili možete reći da je sve to neizbježno i da živimo u nečijoj simulaciji svemira.
Bez obzira na to koju opciju odaberete, morate unijeti dodatne argumente izvan izvorne hipoteze simulacije, ili dovesti u pitanje pretpostavke same hipoteze.
Možda je najveća pretpostavka u hipotezi simulacije da će simulirani umovi brzo brojčano nadjačati broj organskih mozgova. Pod pretpostavkom da ne postoje razlike između iskustava simulirane i organske svijesti (još jedna velika pretpostavka), to je ono što vam omogućuje da izračunate izglede da živite u simulaciji. U dalekoj budućnosti, na primjer, moglo bi postojati 99 milijardi simuliranih svjesnih bića na svaku milijardu organskih bića. To bi značilo da postoji 99% šanse da ste među simuliranima.
Rupa u teoriji zbog koje nikada nećemo saznati
No, 2017. Brian Eggleston, student preddiplomske sistemske analize na Sveučilištu Stanford, otkrio je veliku grešku u Bostromovom računu. Argument o simulaciji oslanja se na to da naši potomci grade supernapredna računala, jer smo mi jedina poznata vrsta koja uopće gradi računala. Kada naši potomci naprave takva računala, sigurno ćemo znati da nisu među simuliranim bićima u tim računalima, jer će moći pokazati na ta računala i definitivno reći da nismo unutar njih.
Bez obzira na to koliko simuliranih svjesnih entiteta naši potomci naprave, bilo 10 ili 10 milijardi, ne možemo ih koristiti za izračunavanje izgleda da smo u simulaciji. Drugim riječima, njihova buduća sposobnost stvaranja simuliranih svemira ne govori nam niti jednu stvar o tome nalazimo li se u simulaciji ili ne. Ne možemo koristiti buduće brojeve za izračunavanje koeficijenta. A ako ne možemo izračunati šanse, nemamo trilemu i ne možemo ništa više reći hipotezi.
'Opustite se i nastavite sa životom'
Umjesto toga, možemo gledati samo u našu prošlost - ili ljude koji žive u nekom vremenu prije nas (u nesimuliranom, stvarnom svemiru) ili neka vanzemaljska stvorenja koja uživaju u stvaranju simuliranih ljudi. Iako je bilo koja od tih stvarnosti moguća, nemamo apsolutno nikakvih dokaza da je i jedna istinita i nemamo načina da izračunamo broj simuliranih entiteta koji postoje.
"Živimo li u simulaciji? U konačnici, ne znamo, a hipoteza simulacije ne pruža uvjerljiv argument da bismo mogli. Tako da se možete vratiti uživanju u svom životu", zaključuje astrofizičar.
