Autorica najprodavanijeg psihološkog priručnika u Hrvatskoj u svojoj novoj knjizi progovara o vlastitom iskustvu s majkom koja se nije mogla pomiriti s frustracijama zbog kćerke koja je fizički odbojna, s prijateljicom iz osnovne škole koja ju je ostavile zbog invaliditeta, mladićima koji se s njom ne bi šetali ulicom ali bi se našli u parku i nepoznatima koji su za njom govorili "Mala je lijepa, šteta što šepa." Sve je to napisala, prije svega, da druga djeca i roditelji ne bi mislili da su jedini i čitajući njeno iskustvo shvatili kako se bolje nositi s vlastitom situacijom. No njeno iskustvo različitosti, smatra, moglo bi pomoći i onima koji nisu slični većini i po nekim drugim karakteristikama poput nacije, vjere, boje kože, inteligencije, izvanredne ljepote...
Ono što može iznenaditi čitatelje knjige, barem one koji nisu invalidi, jest činjenica da su predrasude od prije nekih 60-tak godina u našem društvu ostale jednako žilave. Naime, predrasude prema drugačijima ne tope se same od sebe već ulaganjem u obrazovanje i dobar odgoj, a i jedno i drugo kod nas je očito zakazalo, tvrdi prof. dr. Mirjana Krizmanić, ističući kao dobar primjer SAD gdje se po prvi put nije osjećala kao invalid jer je sustavno poučavanje djece urodilo društvom bez predrasuda, barem prema invalidima. Primjerice, u New Yorku joj je bilo koji vozač autobusa stao čim bi pokazala namjeru da uđe u autobus čak i ako nije bila stanica, zaustavio vozilo i osobno izišao da bi joj pomogao. U Zagrebu, gradu u kojem je rođena, tako nešto nije doživjela niti joj je itko ikada pomogao pri ulasku ili izlasku iz tramvaja - da su je gotovo srušili ili joj upućivali teške riječi to joj se znalo dogoditi.
Postoji li osoba bez predrasuda, tko su različiti iz naslova nove knjige, zašto ima loše mišljenje o politički korektnom govoru, vrijeđa li je ako joj kažu da je invalid, je li pisanje o traumatskim događajima iz prošlosti kod same autorice otvorilo rane ili pomoglo u zacjeljivanju i zašto je glupo biti užasnut nad invaliditetom bilo koje vrste pogledajte u prvom videu prilogu:
O svom iskustvu u SAD-u, razlozima zbog kojih su u Hrvatskoj predrasude i zlobni ili nepromišljeni komentari koji iz njih proizlaze jaki kao i dok je ona išla u osnovnu školu, zašto se stanje posebno pogoršalo unazad zadnjih 20 godina, i zašto misli da oni koji nemaju invaliditet ne trebaju nužno pokazati suosjećanje prema invalidima:
Prethodni članci:
arti-201003080616006
arti-200912230251006
