Na portalu za roditelje naziva Zelena učionica objavljen je odličan tekst jedne majke koja tvrdi da su za razmaženost djece krivi samo njihovi roditelji, a to malo koji roditelj može opovrgnuti.

Kroz deset točaka prolazi kroz sve situacije koje radimo za svoju djecu svakodnevno, a oni ih shvaćaju zdravo za gotovo. Tekst preuzimamo sa spomenutog portala i dijelom vam ga prenosimo, u nadi da će vam pomoći:

"Mrzim što ja moram ovo reći, ali tvoje dijete je razmaženo derište. Da, tvoje dijete. Raspušteno je i dobiva sve što hoće.

Znam da se trudiš da budeš dobar roditelj. Tvoji roditelji nisu bili baš pažljivi. Nisu znali čak ni gdje si pola vremena. 

Ali ti nisi takva. Ti drugačije radiš.

Radiš najbolje što možeš jer želiš da djeca budu sretna. Previše si umiješana, jer želiš znati što se događa u njihovom životu. Želiš se osjećaju posebno i važno. 

Ali, praviš greške, a i ja sam. I sada, naša djeca su derišta. Evo zašto, piše Zelena učionica:

1. Mi pregovaramo.

Naše dijete želi nešto, pa pregovori počinju: Kupit ću ti to ako se budeš lijepo ponašao. Čak i kada je ponašanje katastrofalno, čuje se: "Dobro, ja ću ti dati još jednu šansu." Ovo se, naravno, pretvara u još nekoliko prilika. Moje omiljeno pregovaranje je 'Obećavam da ću to učiniti kasnije!' Pregovaranje može biti dobar alat, ali ako želite biti učinkovito, moramo povući liniju koja se ne može prijeći. 

2. Mi čistimo njihove sobe.

Ponekad jednostavno ne mogu više izdržati. Njegova soba izgleda kao da ju je bomba je pogodila. Prljava odjeća, mokri ručnici, stočni sajam na krevetu - kaos svuda. Unatoč tome, djetetu je ipak dozvoljeno da obavlja sve svoje planirane aktivnosti i igranje. Ipak mu je dozvoljeno da gleda TV i druži se s prijateljima. Nikada ne sredi sobu kada ga zamolimo, i mi što ćemo, zasučemo rukave i sredimo je sami. Ali ovdje je lako izvesti jednakost: Dijete se naviklo da neko čisti za njim i ne misli da je to stvar vrijedna pažnje. Riješite jednadžbu i rezultat je = derište.

3. Nosimo im ruksak.

Da, to je teško. Znam. Ponekad stvari jesu teške. Kada pokupimo dijete i nosimo mu sve do auta, radimo previše. Mi nismo tovarne mazge. Mi previše radimo na tome da djetetu bude udobno. Ovo stvara osjećaj više vrijednosti.

4. Pitamo djecu što žele za ručak.

Ja se ne sjećam da sam tražila ono što želim za ručak. Zar ne? Sjećate li se da mama ikad kaže: Hej djeco, hoćete li izaći na ručak ili ostajemo kod kuće? Izlazak na ručak je posebna prilika, to vidim sad kada sam odrasla. Sjećam da smo imali samo nekoliko obroka varijacije: grah, grašak, kupus, musaka, i bijelu rižu koju sam prezirala. Uvijek sve kuhano u ogromnom loncu. Ali, znate što? Pojela bih ono što mama iznese. Kraj priče.

5. Dječji planovi gaze naše.

"Žao mi je što ne mogu ići, Boki ima utakmicu". To je u redu - najveći dio vremena. Naravno da želim ići na utakmicu. Ali drugi put, igra (i Boki) moraju zauzeti drugo mjesto u našem životu. I znate što? Boki će igrati bolje jer nismo tamo da navijamo svakih pet sekundi. Želite da vaše dijete igra bolje? Propustite nekoliko utakmica.

6. Mi samo želimo biti sretni.

Najnovija vijest: Djeca ne bi trebali biti sretna sve vrijeme. U redu je ako ne uvijek dobiju ono što žele, ne rade ono što žele raditi, ili ne idu gdje žele ići. Ako moraju raditi kućanske poslove, ili provode vrijeme sa svojom obitelji, ili idu u kupovinu s nama, samo naprijed i očekujemo kolutanje očiju i teške uzdahe napetosti. To je u redu, jer ne vrti se sve oko njih i njihove konstantne sreće.

7. Međusobno potkopavanje autoriteta.

Ovo je uobičajena pogreška. Naše dijete od nas traži da prespava kod prijateljice. Roditelj A kaže, Ne. Dijete prelazi na roditelja B koji kaže, Naravno! Zašto? Jer nismo uvijek na istoj strani. Naša djeca su manje derišta kada smo ujedinjeni. Treba težiti dogovoru u ovakvim trenucima. Možemo govoriti o našim neslaganjima kasnije. U suprotnom, djeca uče da su roditelji jedni protiv drugih.

8. Ne dodjeljujemo im poslove i odgovornosti.

Ako dijete ne postavlja stol, raščišćuje stol, stavlja posuđe u stroj, ne skuplja lišće, ili šeta psa, onda bi dijete trebalo plaćati stanarinu.

9. Pravimo izgovore za loše ponašanje ili loše ocjene.

Izgleda da svi pravimo istu grešku. Loše ponašanje je loše ponašanje. Ona je umorna i gladna je baš bezveze izgovor. Do kasno je bio na treningu i nije stigao napraviti domaću zadaću (koji je zadan prije mjesec dana) je jednako loše. Moramo prekinuti s opravdavanjem lošeg ponašanja ili nedostatka radne etike. Bez discipline, djeca postaju derišta.

10. Raspravljamo se s nastavnikom i trenerom.

Kada se sporimo oko polusatnog učenja ili toga da li je kasno da se radi domaći, dijete uči da može nastaviti biti lijeno, jer njegovi roditelji će da nađu izgovore u njegovu korist. Dijete tada uči da ne mora poštivati ​​svog učitelja i završiti zadatak. 

Pažnja je dobra. Uključeni roditelji su divni. Ali, način na koji obraćamo pažnju je taj koji može štetiti. Kada pustimo našu djecu da pregovaraju, radimo pogrešno. Ako pravimo izgovore za njihovo loše ponašanje, radimo pogrešno. Ako im je previše udobno, radimo pogrešno. 

Sva djeca trebaju naučiti da jedu groznu rižu s pilećom kožicom i mahune s vremena na vrijeme. To gradi karakter".

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!