SAMOSPOZNAJA – SAMOSVIJEST
Potpuno i s razumijevanjem prihvaćanje najgoreg u nama može biti jedini siguran način da to promijenimo. (Henry Miller)
U O-H metodi, koja se sastoji samo od 4 faze lako ih je naučiti i primijeniti. Prva je samospoznaja. To je radnja pri kojoj se sjećamo nekih neugodnih situacija s osobom s kojom radimo O-H metodu. Vraćamo se u to emocionalno stanje prisjećajući se i pišući. Svrha toga je da prepoznamo koje emocije i osjećaji se javljaju, te ih imenujemo. Pritom prepoznamo i tjelesni signal koji uvijek prati emocije i osjećaje, a nekada zna biti prvi pokazatelj da se loše osjećamo. Pri tome odlučimo da to neće nitko čitati pa smo iskreni i ništa ne uljepšavamo. Nakon pisanja, određivanja emocija i tjelesnog signala pismo uništimo. Dakle, svrha spoznaje je da osvijestimo i prepoznamo koje emocije i osjećaje imamo pri sjećanju na te neugodne događaje ili odnose.
Samosvijest se objašnjava kao tehnika u razvoju EI. To je sposobnost da precizno razumijemo svoje emocije u razmatranoj situaciji kao i da razumijemo osobne sklonosti u raznim životnim situacijama. Da bi se to uspjelo, poželjno je provesti puno vremena u razmišljanju o svojim emocijama kako bismo shvatili što ih izaziva i zašto ih osjećamo baš takvima. Sve emocije služe nekoj svrsi. One su ustvari reakcija na neka iskustva. Kada ih znamo prepoznati i upravljati njima, sprečavamo da nas usporavaju u osobnom razvoju, jer znamo upravljati emocijama, a ne da one upravljaju nama!
Dakle, O-H metoda uči da u pravilnom procesu opraštanja točno utvrdimo kome opraštamo, zašto, kojih emocija se želimo osloboditi, kako reprogramirati podsvijest da se ne sjećamo lošeg i tako oslobođeni odredimo odnos prema toj osobi. Na taj način prestajemo biti žrtva i u njenoj vlasti. Također, naučimo u budućnosti prepoznavati svoje i tuđe emocije, kako se nositi i osloboditi negativnih emocija, te pravilno reagirati. Postizati željeni cilj. Popraviti odnose i pritom se dobro osjećati. Kako postati uspješniji u svim životnim situacijama i odnosima, a samim tim povećavati postotak svoje emocionalne inteligencije.
O-H METODA
O-H metoda je obrazovno-odgojna metoda, isprobana, učinkovita i lako primjenjiva. O-H je uzvik iznenađenja. O-H je uzvik radosti nakon ispunjene molitve. O-H je uzvik olakšanja. O-H je uzdah koji govori našem tijelu: Opusti se i prepusti! O je prvo slovo riječi oprost. H je prvo slovo riječi hvala. Kada kažemo Oprosti za vrijeme rada O-H metode, automatski mislimo, tražimo i pristajemo na promjenu jer to znači Olakšaj, Ozdravi, Oslobodi, Otjeraj, Okrijepi, Oplemeni, Okreni novi list, Osmisli svoj život, Otvori se za nove mogućnosti!
Kada kažemo i mislimo da smo za nešto Zahvalni i stvarno se tako osjećamo, mijenjamo kemiju u svom mozgu, sretniji smo i mirniji, a o čemu god dugo mislimo i na što god obraćamo pozornost, takvi postajemo i to privlačimo u svoj život. Zahvalnost otvara put za blagostanje u našem životu.
O-H metoda je obrazovno-odgojna metoda, namijenjena zdravim ljudima koji osjete da imaju probleme u međuljudskim odnosima i da im to kvari kvalitetu života, te požele nešto promijeniti.
O-H metoda nas uči lijepom ponašanju prvenstveno prema sebi, a onda prema drugima. Uči nas kontrolirati misli, prepoznavati svoje osjećaje i emocije, kontrolirati ih, a zatim prepoznavati emocije i osjećaje druge osobe i tako se odnositi prema drugima. To nam uspijeva jer uz pomoć O-H metode oslobađamo se starih misaonih blokada iz podsvijesti i reprogramiramo podsvijest. Tražimo oprost, ali i mi oprostimo. Oprostimo sebi i shvatimo što smo naučili iz tog odnosa da ga više ne ponavljamo, nego ga riješimo. Preuzimamo odgovornost, popravljamo međuljudske odnose, mijenjamo život nabolje. Kontroliramo i razgovaramo sami sa svojim umom. Odabiremo o čemu ćemo misliti i kako ćemo se osjećati, te tako vježbamo i povećavamo svoju emocionalnu inteligenciju.
KAKO DJELUJE O-H METODA
Kada te misao na nekoga (tko te povrijedio) ne zapeče, znat ćeš da se polako javlja oprost, da se bol i uvrijeđenost spakirala i iskrala u nepoznato. (Kaled Hosseini)
Kvantna mehanika objašnjava kako djeluje Oprost i zahvala na onoga kome opraštamo i zahvaljujemo: sile iz udaljenosti postaju sve jače i pronalaze predmet pozitivnog razmišljanja. To znači da kada od nekog direktno tražimo oprost ili se zahvaljujemo, on se nelagodno osjeća, počinje se promatrati, a nerijetko se ponovo otvori svađa, pa se stvari pogoršaju. Kada se Oprost i zahvala radi uz pomoć O-H metode a da to osoba i ne zna to i te kako djeluje.
Pomažete sebi, ali i toj osobi, pa se odnosi popravljaju na obostrano zadovoljstvo – svatko dobije ono na što je spreman. Ako iskreno želite to što radite, dobijete mir, jasan uvid u problem i mogućnost rješenja problema.
Ako osoba kojoj opraštate nije spremna za promjenu u svom životu i mora još nešto naučiti iz tog odnosa, pa ne pristaje na bolji odnos, to je njezin problem, a ne vaš.
Vama ostaje da mirni, zadovoljni, svjesni da ste sve učinili, da ne nosite strah, ljutnju, mržnju sa sobom nego oprost sebi i toj osobi, kao i zahvalu što ste mogli tako reagirati, hrabro ćete se ponašati i ubuduće prema njoj.
Važno je kada pomislite na tu osobu da znate da ste sve učinili i više niste u njezinoj vlasti, niste žrtva. Tako smireni idete kroz život sretniji i zadovoljniji. Iz tog odnosa naučite da to iskustvo više ne ponavljate. Na taj način privlačite ljude u odnose sličnih vibracija i svjetonazora, pa samim tim imate bolje odnose s ljudima s kojima kontaktirate.
Ujedno to postaje vaš obrazac ponašanja kao posljedica pozitivnog razvoja emocionalne inteligencije.
UZDAH O – H
Zašto uzdah OH – kako jednostavno, a učinkovito? Često bi se dogodilo da nakon primijenjene O-H metode ljudi spontano uzdahnu sa OH: kako jednostavno, a učinkovito. Tako sam počela upućivati da nakon svake urađene O-H metode završetak bude s dubokim uzdahom na OH.
Analizirajući što se događa u našem tijelu kada kažemo glas O, shvatila sam da tada duboko udahnemo i uzimamo zrak, punimo pluća kisikom, uvlačimo energiju. Naš organizam se širi. Srce ubrzanije radi, krv brže cirkulira i stiže do svake stanice našeg organizma, tako se obnavlja.
Pri izgovaranju glasa H, zrak puštamo van. Opuštamo se. Izbacujemo ugljični dioksid i sve otrove iz pluća. Čitavo tijelo se opušta, oslobađamo se nečega što je nepotrebno. Uzdah OH govori našem tijelu: Sada je gotovo. Opusti se i prepusti! Ne samo da se osjećamo opušteno, nego se javlja i osjećaj zadovoljstva i ugode. A nakon O-H metode i uzdaha polaznici znaju reći: Sada sam puno lakši, osjećam mir i olakšanje. Osjećam da je posao dobro obavljen i mogu se odmoriti.
Da biste svoj život izgradili na temeljima integriteta, koristite sljedeću pjesmu kao 'zrcalo provjere' vlastitog napretka.
JESAM LI VJERNA SEBI / Edgar Guest
Sa sobom živjeti moram I zbog toga za sebe prikladna želim biti, U danima koji prolaze želim da uvijek U oči sebe izravno pogledati mogu; Ne želim stati ispod zapadnoga sunca I mrziti se zbog onoga što učinih. Ne želim u skrivenu ormaru Mnoštvo tajni o sebi čuvati I varati samu sebe, misleći Da nitko neće nikada saznati Kakav sam uistinu čovjek. Lažima se ogrtati ne želim. Uzdignute glave želim hoditi, Poštovanje svih ljudi zaslužiti; Ali ovdje, u borbi za slavu i bogatstvo Želim da uvijek mogu voljeti sebe. Ne želim se pogledati i znati Da samo pričam, blefiram i mlatim praznu slamu. Od sebe sakriti se nikada ne mogu; Vidim ono što drugi možda nikada vidjeti neće; Znam ono što drugi možda nikada saznati neće, Nikada sebe prevariti ne mogu i stoga, Što god se dogodilo želim zadržati Samopoštovanje i čistu savjest.
EMOCIJE I OSJEĆAJI
Život je komedija za one koji razmišljaju, a tragedija za one koji osjećaju. (Horace Walpole)
Emocije su osjećaji kojima izražavamo svoje misli, psihološko i biološko stanje, te niz sklonosti i djelovanja.
Mnogi ljudi nisu svjesni svojih osjećaja, niti prepoznaju svoje emocije. Jednostavno ne razmišljaju o tome što osjećaju ni kako reagiraju. Još manje su spremni analizirati što netko drugi osjeća i radi čega tako reagira.
Kako se u posljednje vrijeme sve više govori o EI i postoje tehnike koje nas uče kako ćemo postati svjesni svojih emocionalnih stanja, te kako povećati sposobnost prihvaćanja i upravljanja svojim emocijama, kao i prepoznavati tuđe emocije, razumjeti i pravilno se odnositi prema njima.
Ima psihologa koji ih tumače posebno, a neki brišu granice među njima, pa ih poistovjećuju.
Oni koji ih tumače odvojeno tvrde da mjesto gdje se osjećaju emocije je tijelo, a sjedište (poprište) osjećaja je um. No, većina ih smatra sinonimima i tako govoreći o obje koristi samo jedan naziv: emocije.
Freud je vjerovao da ako možemo otpustiti emocije koje su povezane sa specifičnim sjećanjima, ta će nas sjećanja prestati progoniti. Na tom tragu djeluje OPROST, odnosno O-H metoda. Kako znanost napreduje, tako se i u psihologiji mijenjaju teorije, pa neki sumnjaju u korisnost nesvjesnog, ali postoji i više teorija u području psihologije i neuroznanosti, koji potvrđuju ideje nesvjesnih emocionalnih stanja.
Ima ljudi koji jednostavno svoje emocije poriču, zadržavaju, koriste kao obranu, odbacuju njihovo postojanje ili pretvaraju u tjelesne bolesti. Na taj način lakše se nose s njima. Ako je događaj neugodan, javlja se negativna emocija: ljutnja (srdžba) tuga zavist ljubomora mržnja strah gađenje sram.
Ustvari emocije nisu ni dobre ni loše, nego su signali da se s nama nešto događa.
Svjesnost o emocijama nam prvenstveno pomaže prepoznati kako se mi osjećamo, a to znanje će nam pomoći bolje razumjeti i druge.
Dobro je naučiti ove četiri sposobnosti: 1. biti svjestan svojih emocija, 2. naučiti kontrolirati svoje emocije, 3. prepoznati i procijeniti emocije drugih, 4. tražiti znakove u govoru tijela.
Dakle, za rad sa O-H metodom kao i povećavanje svoje emocionalne inteligencije, nije potrebno samo postati svjestan svojih emocija nego ih i prihvatiti i biti svjestan njihove moći. Gdje postoji spoznaja da svjesno mislimo, možemo upravljati emocijama. S obzirom na brojnost emocija koje ljudi osjećaju nije ni čudo da nas one nekada svladaju i upravljaju nama. Smatra se da sve emocije vode porijeklo od pet osnovnih osjećaja: sreća, tuga, ljutnja, strah i sram.
Također ih dijele prema odnosu na događaj. Ukoliko se radi o pozitivnom događaju, emocija se smatra pozitivnom, na primjer: nada, sreća, zadovoljstvo, ljubav.
LJUBAV
Voli onoga koga voliš dok ga imaš. To je sve što možeš. Pusti ga kada moraš. Ako znaš tako voljeti, nikad ti neće nedostajati. (Iz knjige 'Zovem se sjećanje', Ann Brashares)
Ljubav je jedna od najvažnijih stvari u životu, čini nas sretnima, lijepima, ispunjenima.
Jedna je od ugodnih emocija koje svi prepoznajemo i jednom doživljena, pamti se cijeli život.
Također je ljubav zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba.
Najčešće kada mislimo na ljubav, mislimo na ljubav između dvoje ljudi.
Ljubav se oduvijek nastojalo razjasniti i prikazati u pjesmama, kao i u ostalim umjetničkim djelima. Suprotnost sretnoj ljubavi je nesretna ili neuzvraćena ljubav, kao i ljubomora i mržnja.
Međutim postoji podjela i na druge vrste ljubavi, a to su: 1. Philia – prijateljska ljubav 2. Eros – ljubav prema samoj ideji ljepote, čežnja za onim što se ljubi 3. agape - milosrdnost, zauzimanje i briga za bližnje.
Za ljubav se misli da je temelj ljudske zajednice. Sv. Augustin je rekao: 'Ljubi i čini što hoćeš.' Ove riječi bi se mogle tumačiti kao shvaćanje bezuvjetne ljubavi. Da volimo nekoga ili nešto ne tražeći ništa zauzvrat. Kada tako radimo, ljubav je uvijek s nama, ispunjava nas i čini sretnima, baš zato što ništa ne očekujemo zauzvrat pa se ne možemo razočarati. Uvijek su naša neispunjena očekivanja uzrok patnje, a ne druga osoba. Druge ne možemo, niti smijemo mijenjati, a jedino možemo mijenjati sebe, te svojim stavom i odnosom utječemo na druge. Nama je često uopće teško reći nekome: 'Volim te', čak i kada to osjećamo.
U kineskom jeziku ljubav se piše s dva znaka: srca i jezika, što znači ako se voli, to se mora i izgovoriti.
Trebamo učiti svoju djecu da od najranijeg djetinjstva kažu: 'Volim te', ne samo kada su zaljubljeni, nego i prijateljima, roditeljima, članovima obitelji.
Pravo značenje riječi 'volim te' označava: zahvalnost poštovanje preobražaj.
Prema havajskom tumačenju one su magične riječi koje otvaraju bravu svemira, te nas čiste i brišu sve programe koji nas sprečavaju da budemo sada i ovdje.
'Volim te' su moćne riječi i ako to znamo, lakše ćemo se naučiti da ih iz srca iskreno izgovaramo.
Postoje dva suprotstavljena načina kako čovjek može voljeti sebe: nesebično i sebično. Nesebično služi samoodržanju. Sebično – samouništenju.
Ljubav je aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo. (Erich Fromm)
Nije se teško zaljubiti, ali je to teško reći. (Alfred de Musset)
Nije dovoljno ljubav posaditi, treba je zalijevati. U braku je od logike mnogo više potrebno strpljenje. (Irving Stone)
Ljubav ne znači samo dobar osjećaj. Ona znači sudjelovanje u patnji i radosti drugih. Ona znači brigu i strahove, čežnju i gubitak. Ljubav je prihvaćanje stvari onakvima kakve jesu. (Iz knjige 'Koliko traje sada', Tim Freke)
Susret dviju osoba je sličan kontaktu dviju kemijskih tvari, ako se dogodi reakcija obje se preobražavaju. (Carl Gustav Jung)
LJETO I LJUBAV
Moj suprug i ja ljeto obično provodimo s unukama. Zabavljamo se, kupamo, te nam je to svojevrsna terapija smijehom. I mi postajemo djeca uz njih i sve gledamo sa šaljive strane i njihovim očima, što je izvanredan odmor od svakodnevnih briga i problema. Kada su bile manje, izmišljale smo priče prije spavanja, te objašnjavale neke riječi i pojmove. Jedan dan sam ih pitala: '… Što je ljubav?'. Starija se počela smijati, pa kaže: 'Ljubav je kada se momak i cura vole, pa se ljube u usta!!!'
Mlađa, po običaju, ponovi ono što je rekla sestra, a zatim i doda: '… i kada mi sve kupiš što tražim!!!' Nakon toga opći smijeh i tada sam im počela objašnjavati što je ljubav. Pozorno su me pratile s velikim iznenađenjem, suprotstavljajući se često sa svojim razmišljanjima o ljubavi. Zatim je nastupilo nabrajanje, kao: Ljubav je kada vas kupam! Ljubav je kada vas vodim na kupanje na more onda i kada se meni ne ide! Ljubav je kada se oblačimo! Ljubav je kada vam poljubim svaki prstić, pa odrežem nokte. Ljubav je kada vam dido lijepo servira doručak! Ljubav je kada Hana kaže: '…Mene će dido hraniti', a Lucia kada kaže: 'Mene će hraniti baka!' Ljubav je kada se s didom igrate lopte! Ljubav je kada plivate oko dide! Ljubav je kada izmišljamo priče! Ljubav je kada u svakoj priči dječak ima strikino ime! Ljubav je kada se svaki put spomene striko, a vi se nasmiješite! Ljubav je kada Hana pusti Luciu da spava do bake! Ljubav je kada Lucia ide sama u prodavaonicu i kupi 'Monte' za Hanu, a mi je gledamo s prozora. Ljubav je kada Hana prospe mlijeko po stolu, a mi kažemo: …'Ništa, ništa to se svakome može dogoditi!' Ljubav je kada ja kažem: 'Što ću ja kada mi odete, plakat ću!', a Hana kaže: 'Bako budi sretna jer ćemo biti u novom stanu s dva balkona!' Ljubav je kada se Hana prva probudi, a Lucia i baka spavaju, a ona se onda tiho igra s lutkom da ih ne probudi! Ljubav je kada se mazimo! Ljubav je kada mi Hana kaže 'bakice' (sama je to izmislila)! Ljubav je kada Lucia kaže: 'Bako, ti si malo s nama!' Ljubav je osmijeh na didinom licu dok ih gleda kako se igraju i plešu!
Volim te: zahvalnost, poštovanje, preobražaj.
Ovo su magične riječi koje otvaraju bravu svemira, te nas čiste i brišu sve programe koji nas sprečavaju da budemo SADA i OVDJE.
Svaki neuspjeh može biti životna škola. Svaki uspjeh je radost, samopriznanje.
KAKO SAM RAZUMJELA LJUBAV I LJUBOMORU
Imala sam sreću da sam u životu voljela tri muškarca: svoga supruga s kojim sam u braku preko 50 godina i dva sina. Onda su došle dvije unuke. Potpuno drugačiji osjećaji i drugačija uloga u životu. Shvatila sam da je moja uloga samo puno ih voljeti i provoditi što više vremena s njima, a za sve ostalo se brinu roditelji. Zahvalna sam njihovim roditeljima što su do njihovog polaska u školu dopuštali da dosta vremena provode kod nas. Inače žive u Zagrebu. Uživali smo i suprug i ja družeći se s njima i gledajući ih kako rastu. Meni su te godine za čas proletjele i one su pošle u školu. Sada su mogle dolaziti samo za ljetne i zimske praznike. Više si nisam postavljala pitanje, ali odmah drugi dan po raspustu sam očekivala da dođu. Sve je bilo tako dok starija nije napunila 14 godina i javila da joj je u Splitu dosadno, da nema društva, da će doći samo na par dana. Bila sam nesretna. Javila se ljubomora. Plakala sam i totalno se glupo ponašala. Kada bih vidjela bake i unuke na ulici, bila bi nesretna i ljubomorna. Na svu sreću nije dugo trajalo. Suprug mi je pomogao da shvatim kako su unuke odrasle, da imaju pravo na svoje odluke i kako će provoditi raspust, da nas i dalje vole, ali sada drugačije. Smirila sam se i rekla im da dolaze kada i koliko hoće, da znam da me vole, a i ja njih bez obzira gdje su. Naučila sam da onoga koga volimo treba znati i pustiti. Zajedničke trenutke treba kvalitetno provoditi bez obzira koliko vremena smo skupa. Starija unuka voli čitati, pa pričamo o knjigama i ona me savjetuje što da i ja pročitam. I ovaj citat mi je napisala iz knjige 'Zovem se sjećanje' i savjetovala da i knjigu svakako pročitam. Mlađa piše pjesme i lijepe sastave što ih imam, crta i veliki je kreativac, pa imamo već puno njenih radova. Darežljiva je pa ih daruje. Jako voli didu, pa je u jednom sastavu napisala o njemu 'da ne zna što bi bez njega' i da joj je on 'svjetlo u tami'. Obje vole kuhati, pa se i tako družimo i zabavljamo. Zahvaljujem Bogu i njihovim roditeljima što ih imam. Sada ja učim od njih.
Baka Kata
SREĆA
Kada bi čovjek mogao kupiti sreću, sigurno bi kupio bar jedan broj veću. (Pearl Buck)
Britanski neuroznanstvenik dr. Tali Sharot i druga slična istraživanja pokazuju da optimisti, odnosno sretniji ljudi rade dulje i bolje zarađuju, te samim tim imaju bolje odnose u obitelji i na poslu.
Zdrav čovjek može prepoznati svoje misli, a i njima upravljati. To je stvarno najbolje što nam se kao ljudima u razvoju dogodilo.
Naš je mozak nevjerojatan, tijekom 24 h stvori 80.000 misli,a mi možemo odabrati o čemu ćemo misliti. O čemu god dugo mislimo, ti misaoni oblici poput blokada idu u podsvijest, te upravljaju nama i našim postupcima na nesvjesnoj razini. 'Ne znam zašto sam tako reagirao'. Naša je mogućnost odabrati pozitivan ili negativan pristup stvarima i događajima koji nam se svakodnevno događaju. Naizgled teško, ali vjerujte samo stvar odluke. Na dobrom se treba zahvaliti, a na lošu informaciju, nesporazum ili bilo što, što nam trenutačno ne odgovara, ne treba skakati i ljutiti se, nego se zapitati čemu me to uči. Što sam ja tome pridonio i kako riješiti nesporazum, a iz toga naučiti da se više ne ponavlja.
Znanstvenici smatraju da naše pamćenje nekog događaja nije baš uvijek točno, upravo zato što naš mozak ima sposobnost da stvarno misli i mijenja odluke.
Sjećanja iz prošlosti u podsvijesti, zahvaljujući novim iskustvima, mogu se mijenjati i gubiti na realnosti i intenzitetu. Upravo na tom tragu djeluje O-H metoda, kada postanemo svjesni neugodnih emocija, kojih se oslobodimo i uz pomoć oprosta i novog programa reprogramiramo podsvijest. Tako da ako je novi program optimističan, a podsvijest oslobođena oprostom starih negativnih emocija i osjećaja, stalnim ponavljanjem, (podsvijest uči ponavljanjem) prihvaća novi optimističan program, postaje dio nas, naših osjećaja te tako postajemo sretniji, optimističniji, uspješniji u svim sferama života, a samim tim povećavamo emocionalnu inteligenciju što naša okolina brzo primijeti i pozitivno vrednuje.
Kada donesemo odluku da kontroliramo svoje misli, odaberemo optimizam i sreću, iz problema učimo i rješavamo ih bez osjećaja da smo žrtve života, obitelji, politike, da možemo mijenjati samo sebe, da druge ne možemo, niti ne smijemo. Činjenica je da mijenjanjem svojih misli, mijenjamo sebe, mijenjamo odnos prema drugima, te na taj način utječemo na njih, pa obje strane bolje komuniciraju i postaju sretnije.
JESMO LI ODGOVORNI ZA TUĐU SREĆU?
Razgovarala sam s jednom vrlo sposobnom i uspješnom ženom omiljenoj u radnoj sredini o problemima koje trenutačno osjeća i prolazi. Naime, kćerka joj je pred udajom. Ona misli da je odluku donijela naglo i da mladić nije prava osoba za nju. Iako priznaje da ga dobro ne zna, u silnom je strahu da kćer ne pogriješi.
Razgovarati s njom ne može, jer kćer odbija takvu vrstu razgovora. Misli da ima pravo na svoju odluku.
I svi su nesretni i nezadovoljni. Znakovito je što mi je rekla majka: 'Pa, dužnost je roditelja da sumnjaju, da upozoravaju na loše, da se brinu. Vidite i moja majka je isto to govorila meni kada sam se trebala udati, a ja sam 30 godina u braku s istim mužem. Hvala Bogu pogriješila je.' Onda se nasmijala jer je shvatila kako je upravo samu sebe demantirala, a da su naši strahovi vrlo često nerealni, posljedica našeg iskustva koje nesvjesno prenosimo na svoju djecu.
Shvatila je da treba napraviti O-H metodu, osloboditi se starih blokada, neugodnih emocija i osjećaja koje je sama prolazila kada je bila u istoj situaciji kao njezina kćer sada.
Smirila se, shvatila, bolje upoznala mladića i vidjela da je pogriješila, da voli njezinu kćer, da je vrijedan i odgovoran mladić, a sve ostalo mora ostaviti njima dvoma da uče kroz zajednički život.
SREĆA – ZADOVOLJSTVO
Sreća nije u događajima. Ona ovisi o plimama i osekama uma. (Alice Meynell)
Sreća je jedna od važnih pozitivnih emocija. Često je prihvaćamo zdravo za gotovo. Ne shvaćamo je i miješamo sa zadovoljstvom.
Sreća je duhovna dimenzija, traje dugo pa i cijeli život ako osvijestimo tko ili što nas čini sretnima pa na to obraćamo pozornost, te njegujemo i radujemo se tom osobnom osjećaju. Zadovoljstvo je kratkotrajan osjećaj manjeg intenziteta i vrlo brzo traži još jer nije utažio glad za dobrim i dugotrajnim osjećajem.
Meni je draga pjesma Desanke Maksimović o sreći, a glasi: Ne, nemoj mi prići Hoću izdaleka da gledam I volim tvoja oka dva Jer sreća je lijepa samo dok Se čeka i od sebe samo nagovještaj dâ.
Zadovoljstvom se najčešće tješimo kao npr. kada se posvađamo s mužem pa sebi kupimo još jedne cipele, tko zna koje i hoćemo li ih uopće obuti. Kratkotrajno tješenje do prve prigode ponovnog razočaranja.
Jedna od važnih stvari za povećanje emocionalne inteligencije je ne upasti u zamku bilo koje ovisnosti, te naučiti kontrolirati i odgoditi užitak – zadovoljstvo.
Treba postati svjestan nezadovoljstva, praznine u sebi, tuge, ljutnje, osjećaja nerazumijevanja i sl., pa analizirati zašto nam se to događa, Oprostiti, tražiti rješenje problema dugotrajno, a ne kratkotrajnim užitkom koji u konačnici donosi još više problema. Postoji jedan jednostavan test da vidite možete li odgoditi užitak, a on je da se upitate kako jedete kolač sa šlagom i čokoladom. Ako prvo pojedete šlag i čokoladu, a poslije tijesto, razmislite…
Treba naučiti prvo uraditi teže stvari u životu, a poslije se nagraditi ljepšim i lakšim. Tako postajemo uspješniji i sretniji. A ako pri tome sve to svjesno radimo, povećavamo i svoju emocionalnu inteligenciju.
STRAH
Učinite ono čega se bojite i strah će nestati. (Ralph Waldo Emerson)
Strah je jedna od primarnih emocija, koja nastaje uslijed opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti ili stvarne prijetnje. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijetnju i opasnost radi opstanka. Kada je prouzročen stvarnom opasnošću, upozorava nas da se čuvamo, a kada je iracionalan, onda nam kvari kvalitetu života.
Strah je također temeljna emocija i podloga za mnoge druge emocije kao što su: ljutnja, ljubomora, tuga, sram, pa čak i mržnja.
Strah je jedna od prvih emocija koju djeca osjete. Mogu ga kao obrazac preuzeti od majke, pa mu i u kasnijim godinama teško određuju uzrok.
Kada osjetimo strah, imamo psihološke i tjelesne simptome. Psihološki simptomi su: pretjerana plašljivost, strepnja, nemir, oslabljena koncentracija, poremećaj spavanja.
Tjelesni simptomi su: lupanje srca, nedostatak kisika, otežano disanje, suha usta, nelagode u grlu ili trbuhu, trnci, drhtanje ruku i znojenje.
Da bismo se mogli suočiti sa strahom bitno je pronaći razlog zašto i u kojim nam se situacijama strah pojavljuje. Kada spoznamo uzrok straha, tada umanjujemo njegovu snagu i možemo raditi na oslobođenju od njega. Najgore je bojati se samog straha i stalno na to misliti, jer na što god obraćamo pozornost, to postaje jače i veće.
Ivana je samohrana majka trinaestogodišnjeg sina. U stalnom je strahu da će dijete poći krivim putem, popustiti u učenju, družiti se s lošim društvom, pa čak se i drogirati. U svom stalnom strahu dosađuje sinu stalnim ispitivanjima, kontrolom, kopanjem po stvarima, pričanjem svima o svojim strahovima. Uvidjela je da pretjeruje i poželjela raditi O – H metodu sa sinom. Nakon reprogramiranja podsvijesti postala je mirnija, realnija, svjesna svih opasnosti koje vrebaju, ali više vremena provodi sa sinom u razgovoru, više mu vjeruje, vidi da je on dobar, razuman i odgovoran, pa zajedno uče jedno drugom više vjerovati i pomagati međusobno. Počela je primjećivati dobre osobine kod svog sina i zahvaljivati na tome. Treba pohvaliti, ne njega, nego sve što dobro učini, pa se i on osjeća dobro.
Na što god obraćamo pozornost, to raste. Ivana je naučila da je bolje zahvaljivati se na dobrom i dobro primjećivati, pa su oboje zadovoljniji.
Kao što je već rečeno, nema ni dobrih ni loših emocija, one su samo pokazatelj da se nešto s nama događa i da obratimo pozornost na to. Dakle, poboljšanje, razvijanje Emocionalne inteligencije je spoznati i kontrolirati svoje emocije, ali i obratiti pozornost na emocije drugih, uživljavati se u njihove emocije, komunicirati, pregovarati, surađivati, promatrati problem u njegovom stvarnom odnosu, osvijestiti uhvaćenost u zamku emocija i tražiti rješenje koje je najbolje za obje strane.
STRAH I PTSP
Strah je iz mene, kao iz čaše, ispijao život. (S.T. Coleridge)
Strah je psihološko afektivna pojava, uzbuđenje i nemir ili tjeskoba, neugodna emocija (dijelom instinktivna), najčešće izazvana sviješću o nekoj stvarnoj ili zamišljenoj opasnosti, prijetnji.
Postoji više teorija o strahu, a mi ćemo se zadržati na ova tri oblika: akutni, kronični i PTSP.
Akutni strah je negativna emocija koja se javlja trenutačno, najčešće na stvarnu opasnost, na taj način da niža energija straha dâ signal mozgu koji utvrdi da se radi o emocionalnoj naravi, pa aktivira amigdalu koja je odgovorna za emocije, te ona potakne emocionalnu reakciju straha. Tako nas priprema da se učinkovito suočavamo s nastalom situacijom.
Na primjer, vozimo se sporednim putem s malo prometa, kad odjednom pred nas istrči dijete. Reagiramo pravilno i zaustavimo automobil, a dijete se već izgubilo na drugoj strani ulice. Nama tek tada počnu drhtati noge, ruke se ukoče i osjećamo grč u želucu.
Kako bi odmah neutralizirali strah potrebno je napraviti O – H metodu. Dakle, napraviti promjenu načina promišljanja koja je ovdje učinkovitija od lijekova.
Kronični strah: ako to ne učinimo, tijekom vremena mislimo da smo zaboravili ovu epizodu s djetetom, ali svaki puta kada prolazimo istim ili sličnim putem, ponovno se vrate sve slike od ranije, kao i tjelesne reakcije. Što se ustvari dogodilo? Čestim ponavljanjem u mislima slike koja je izazvala strah u svom umu stvaramo naviku (blokadu), koja je s vremenom prešla u podsvjesno tako da i najmanje podsjećanje na taj događaj vraća sve ponovno.
Naš mozak se koristi jednostavnom, ali lukavom metodom: jako emocionalno sjećanje utisne osobitom snagom putem desetog moždanog živca nervusa nogusa (skritnog živca), a pod djelovanjem hormona adrenalina i noradrenalina, ubrza se rad srca i ostale tjelesne funkcije. Čestim ponavljanjem tog postupka stvaraju se blokade u našoj podsvijesti koje postaju dio našeg ponašanja. Najgore je što često toga nismo ni svjesni, a one upravljaju nama i kvare nam život. I malo podsjećanje na taj događaj se svaki puta vraća sve intenzivnije. Tako nastaju fobije. Pravilnom primjenom O –H metode možemo se trajno osloboditi kroničnog straha.
PTSP
U svakom trenutku možemo izabrati da se oslobodimo prošlosti, a uljepšamo budućnost. Sloboda je druga strana svakog straha. (Marilyn Ferguson)
Kod intenzivnog stvarnog straha slike užasa se umrtvljuju, zamrzavaju. Takva trenutačna uspomena ostaje trajno zaleđena u mozgu, pa smeta spontanom novom učenju normalnije reakcije na taj događaj, jer su mehanizmi učenja i pamćenja poremećeni.
Iskazivanje straha kod PTSP-a 'zahtijeva aktivan proces učenja', ističe dr. Dennis S. Charney, psihijatar na sveučilištu Yale.
PTSP može izazvati svaka vrsta jakog stresa koju se ne može kontrolirati, kao što su iskustva koja se dožive samo jednom: užasi rata, zlostavljanja u djetinjstvu, elementarne nepogode, prometne nesreće i slično. Bît je u tome da je intenzitet straha velik i izvan je naše kontrole, tada se događaju promjene u mozgu, slike užasa se zalede i čovjek se osjeća bespomoćno. Upravo radi promjene u mozgu i zamrznute slike sjećanja na svako vanjsko podsjećanje na taj događaj, poput zvuka, boje, mirisa, istog trenutka preplavljuje nas isti onaj osjećaj koji smo osjetili tijekom izvornog trenutka, pa se počinjemo preznojavati, bojati se, osjećati groznicu, drhtati, a pred nama su ponovno slike prošlosti.
Naš mozak ima jednu vrlo korisnu osobinu: iznimno je podatan i neprestano uči. Zahvaljujući ovoj osobini znanstvenici su otkrili da slike i promjene u mozgu ljudi oboljelih od PTSP-a nisu neizbrisive i mogu se oporaviti i od najstrašnijih emocionalnih trauma. Dakle, utvrđeno je kako iznova možemo učiti emocionalne sklopove u mozgu i podsvijesti da ih se oslobodi zamrznutih slika straha, a na njihovo mjesto ugraditi novi program, kako je to razrađeno i moguće primjenom O – H metode. Tako čovjek ponovno ima kontrolu nad svojim životom i može naučiti da na život gleda bez osjećaja straha od opasnosti koja samo što se nije dogodila. A novi program (zamjenska rečenica) svjesno odabran i ponavljan postaje naše iskustvo, koje nam daje mir i zdravlje. Oprostom sebi i drugima rješavamo se stečenih tegoba i zadobivamo novu kvalitetu života.
PANIKA
Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti. (Ivo Andrić)
Naziv panika potječe od imena starogrčkog boga pastira i šuma Pana.
Prema grčkoj mitologiji, bog Pan je volio spavati, te ako bi ga se probudilo, napravio bi užasno lice da se ovaj nasmrt preplaši – od toga je nastao izraz panika.
Panika je emocionalna reakcija, iznenadni intenzivni napad jakog straha izazvan realnom ili pretpostavljenom opasnošću. Donosi niz neugodnih tjelesnih simptoma kao: drhtanje, preznojavanje, ubrzan rad srca, bolovi u prsima, trnjenje nogu i ruku, gušenje, vrtoglavica, a javlja se i strah od smrti. Uzrok je dugotrajan potisnuti stres.
Napad panike može trajati od 5 – 30 min., a najintenzivniji je prvih 10 minuta. Nakon napada osoba se osjeća nemoćno, izmoreno i u strahu od ponovnog napada.
Prvo što se savjetuje osobama koje imaju napade panike je da mijenjaju životnu filozofiju i izbjegavaju stres.
Savjetuje se učenje usprkos teškoćama u životu, aktiviranje vlastite volje kako bi se uspjela kontrolirati, zabavljanje svijesti za bolju kreaciju vlastitog života. Potrebno je naučiti obraćati pozornost na svoje misli i signale početka panike. Naučiti i vjerovati da je naš um sposoban svašta naučiti, čak i ono što stvori, može naučiti rastvoriti.
Ivana je mlada tridesetogodišnja žena. Sretno udana i majka dvoje djece. Radi posao koji voli i naizgled je sve u najboljem redu.
Unazad par mjeseci primijetila je da ako samo pomisli na svoju majku, ako ona nazove ili dođe u posjet, ona se loše osjeća i dobije napad panike. Ima osjećaj gušenja, lupanje srca i osjećaj bola u prsima.
Muž se zabrine i vozi je na Hitnu. Liječnik joj dâ sredstva za umirenje, a nakon toga je sva slomljena, nemoćna i najradije bi dva dana ležala. Muž je pazi i mazi, a majka se ljuti i prigovara. U razgovoru na radionici O-H metode izrazila je želju da primijeni O-H metodu s majkom. Ispričala je kako je u djetinjstvu bila izložena stalnim svađama roditelja. Otac bi nakon svađe zalupio vratima i otišao na selo, te ne bi dolazi kući par dana.
Majka je stalno prigovarala i žalila se, tvrdila da je u braku samo radi nje, te da se žrtvuje da ona ima i oca i majku, a da je ni Ivana ne razumije i nije joj zahvalna.
Ivana se rano udala samo da bi otišla iz tog pakla. Majka je i dalje ne pušta. U sve se miješa, zahtijeva, prigovara i tvrdi kako ona zna najbolje.
Zamolila sam je da se ubuduće nauči ne opirati se panici, a da nam sada pokaže kako izgleda napad panike. Trudila se, ali nije uspjela izazvati napad panike svjesno, te se počela smijati, a s njom i ostali sudionici radionice.
Primijenila je O-H metodu s majkom, te dobila sljedeće upute:
1. Ponavljati novi program za podsvijest sve dok se ne izgube tjelesni signali.
2. Naučiti i prihvatiti da je napad bezopasan i sve što um stvori, može i rastvoriti.
3. Imati uvijek tamne čokolade kod sebe, te uzeti komadić čim osjeti signal napada, jer tamna čokolada aktivira stvaranje hormona sreće, te će se odmah bolje osjećati.
4. Govoriti (ne mora naglas, a ako je sama pjevati) sebi 'volim te, oprosti mi, hvala ti' više puta da skrene tijek misli, aktivira pozitivnu energiju, te omogući organizmu da ponovno uspostavi kontrolu.
Svakako je potrebno posjetiti liječnika da ispita rad: štitnjače, nadbubrežnih žlijezda, želuca i srca.
Vježba za trenutačno zaustavljanje panike
Na početku panike strah preplavljuje cijelo tijelo. Javljaju se tjelesni simptomi. Najosjetljivije mjesto na tijelu u tom trenutku je malo ispod pupka. Zamislite da se tu otvorila rupa, kroz koju vam otječe životna energija, a ulazi strah.
Kako biste zaustavili i zatvorili rupu, stavite na nju prvo lijevu pa desnu ruku. Govorite sebi, svome tijelu: 'Volim te, oprosti mi, hvala ti'. Na taj način kontrolirate um i zatvarate otvor, te strah više ne može ulaziti u vaše tijelo.
Osjetit ćete trenutačno olakšanje, ali zadržite ovaj položaj uz ponavljanje 'volim te, oprosti mi, hvala ti' još nekoliko minuta, udišući na nos, a izdišući na usta uz O - H izbacujući disanjem sve zaostatke straha iz tijela. Nastavite normalno disati, sklonite ruke. Osjetit ćete da ste smireni i da možete nastaviti svakodnevne aktivnosti, jer ste se vratili u normalu.
Što češće budete ovo radili uz ranije navedene 4 upute, a poželjno je i osvijestiti koja situacija ili osoba u vama je okidač za paniku, te s njom napravite O-H metodu, panika gubi snagu i s vremenom potpuno nestaje.
TUGA
Ako si strpljiv u momentu ljutnje, izbjeći ćeš sto dana tuge. (Kineska poslovica)
Tuga je emocionalno raspoloženje suprotno od radosti, izaziva je osjećaj gubitka, smrt druge osobe, prekid ljubavne veze, gubitak posla i slično.
Osoba koja osjeća tugu je tiha i povučena.
Smatra se da je strah usmjeren na budućnost, a tuga prema prošlosti.
Tužna osoba često plače. Utvrđeno je da osoba koja plače radi emocionalnog doživljavanja u suzama izlučuje hormon stresa, te se nakon plača osjeća bolje.
Tuga nije bolest, nego prirodna emocija, te ne može biti štetna, tvrde Allan Horwitz i Jerome Wakefield, profesori socijalnog rada.
Nadalje, tvrde da tuga može biti dobra za nas, baš kao i sreća. Da je normalno ljudsko pravo ponekad biti tužan, kada imamo opravdan razlog za to i kada traje neko vrijeme. Na taj način nam omogućava da prihvatimo razlog tuge, gubitka, da ga odbolujemo, isplačemo i nastavimo normalno živjeti. Jedino ako tuga nema jasnog uzroka i traje dulje nego obično, treba razmotriti mogućnost da se možda radi o poremećaju.
Karmen je lijepa, obrazovana mlada žena od 35 godina. Došla je prošle godine da je naučim O-H metodu. Nakon razgovora odlučila je primijeniti O-H metodu sa svojim prvim mladićem.
Shvatila je da joj svaka veza traje oko tri godine, nakon čega prekida i jedno vrijeme je tužna, sama, ali opet ulazi u novu vezu. Sve je dobro, sretna je i zadovoljna, ali kada se primakne kraj treće godine veze, počne se loše osjećati i prekida, ma koliko bila zadovoljna vezom.
Upravo je prekinula s partnerom i osjeća tugu, plače i pita se zašto to radi?
Ispričala je da je kao mlada djevojka studentica bila prvi put zaljubljena. Sve se činilo dobrim, dok mladića nije dovela doma za praznike. Na obiteljskom okupljanju mladić je upoznao njenu dalju rođaku. Svidjeli su se jedno drugom i on je odmah Karmen rekao da se zaljubio u Ivanu i da s njom prekida.
Bila je uvrijeđena, ljuta, a najviše tužna. Nije prestala plakati. Vratila se na studij, smirila i život je krenuo dalje. Upoznala je drugoga i sve je bilo dobro 3 godine, kada ona prekida. Odboluje, odžaluje, pa ponovno. Tako da je ovo četvrta prekinuta veza četvrta. Shvatila je da nešto radi krivo, pogotovo što želi čvršću, dugotrajniju vezu, obitelj, djecu. Svjesna je da otkucava biološki sat.
Osvijestila je pišući pri radu O-H metode da ustvari ona prekida vezu nakon tri godine, kako ne bi bila ostavljena, jer misli da će ovako biti manje bolno.
Primijenila je O-H metodu, oslobodila se starih emocionalnih kalupa iz podsvijesti, oprostila mladiću, oprostila sebi, zahvalila na tome što je shvatila da je to djelo njezine podsvijesti, da kroz to više ne želi prolaziti, naučila kontrolirati misli i reprogramirati podsvijest, pa je sada spremna na trajnu i kvalitetnu vezu u kojoj će biti voljena, sigurna a i ona će voljeti i pružati sigurnost partneru.
Nakon godinu dana je slavila prvi rođendan svoje kćeri s mužem, zadnjim mladićem kome je objasnila razloge tuge i straha od ostavljanja.
LJUTNJA ILI BIJES
Ljutnja je poriv, kojeg prati bol, k velikoj osveti za veliko poniženje, koje je bez opravdanja nanesena osobi. (Aristotel)
Ljutnja ili bijes je emocionalna reakcija koja, kao i strah, može biti izazvana stvarnom prijetnjom, ali i nerazumno izazvana autosugestijom.
Najčešće je posljedica osjećaja bespomoćnosti i potrebe da se brani nasilnim ponašanjem, verbalnim ili čak fizičkim, s namjerom da se nekoga fizički ili psihički povrijedi.
Ljutnja se javlja kada se osjećamo bespomoćnima, spriječeni smo u nekoj nakani da nešto učinimo ili nas netko ne uvažava, pokazuje premalo obzira prema našem nastojanju da nešto učinimo, ponaša se nepravedno.
Ljutnja može biti i normalna reakcija kao odgovor na provokaciju.
Uglavnom ljutnja je emocija koja ima mnogo fizičkih i psihičkih posljedica po svaku osobu, koja se ljuti. Utvrđeno je da ljutnja ne samo da vodi u bolest, već uzrokuje smanjenje mase mozga, koji se poslije 25 godine ionako smanjuje! Posljedica je još brže slabljenje intelektualnih sposobnosti.
Od starih filozofa do moderne psihologije preporučuje se razmisliti i suočiti se s razlogom izazivanja bijesa, a dokazano je da je štetno suzbijati bijes.
Dakle, imamo se pravo ljutiti ali i razmisliti kada, na koga i u koje vrijeme, kao i kolike koristi mi imamo od toga, kao i osoba na koju se ljutimo. Ako ostane samo na ljutnji, a ne razjasni se razlog izazivanja ljutnje i dalje ćemo se osjećati bespomoćno, uhvaćeni u zamku i na svaki nagovještaj nepravde reagirati ljutnjom.
Ako to sami ne možemo spoznati, potrebno je potražiti pomoć neutralne osobe da nam pomogne razumjeti i razloge druge osobe u tom odnosu. Kada smo ljuti, svijest nam je sužena, pa ne vidimo izlaz ni rješenje problema.
I tu pomaže O-H metoda. Oprost pomaže da razumijemo, zauzmemo se za sebe. Da otpustimo ljutnju i reprogramiramo podsvijest, te kontroliramo misao. Zahvaljujemo se na dobrim stvarima koje imamo i na tome da smo smogli snage tako razmišljati i olakšati sebi.
Oprost je uvijek početak puta ka miru, sreći, zadovoljstvu, dobrim odnosima, a Zahvalnost je završetak koji nam osigurava trajnost toga mira i zadovoljstva sve dok tako mislimo i postupamo. Sami možemo izabrati!
POTISNUTE EMOCIJE IZAZIVAJU FIZIČKU BOL
Naizgled nevjerojatno, ali istinito. Liječnici i psiholozi su se bavili ovim problemom pa su utvrdili kako nas naš um, pokušavajući nas zaštititi, vara. Tako nam se zna dogoditi, ako imamo dugotrajnih problema s kojima se bojimo suočiti, a moramo li ih početi rješavati, stalno smo u strahu i ljutnji. Rijetko je otvoreno iskazujemo i ako je pokažemo, ostane na ljutnji, a probleme ne rješavamo. Tada nam naš um neugodnosti potisne u podsvijest, a svijest zabavi bolom.
Bol se najčešće javlja u leđima. Kako smo svi osjetljivi na bol u kralježnici, odmah mislimo na najgore i tako nastaju šetnje od pretrage do pretrage. Najzanimljivije je: tek što se postavi dijagnoza za vratni dio kralježnice, obavimo sve terapije, zaboli nas lumbalni dio, pa rame, koljeno, glava. Tako bol šeće i pokušava nam reći da problem nije u fizičkom nego u potisnutim emocijama. Uvijek strah, ljutnja, odgovornost, nemoć, ako ih potisnemo izazivaju fizičku bol, da bi nas zavarale i da bi potisnute neugodne emocije ostale potisnute. Ovo se najčešće događa ljudima koji su odlučni izvana, a pate iznutra.
Ta vrsta boli je nazvana TMS (sindrom tenzijskog miocitisa). Može se prepoznati upravo po tome što šeće, čas boli na jednom mjestu, čas na drugom. Neki autori tvrde da sama kost, a naročito kralježnica, ne boli. Kosti već nakon dvadesete godine stare, dolazi do propadanja i deformacija, ali ne boli baš kao ni sjeda kosa ni bore na koži. To je prirodni fenomen, ali ne boli.
Ali bole mišići, meka tkiva i tetive. Kad osoba nema mogućnost izraziti užasni kontaminirajući bijes, koji je godinama zaposjedao, nesvjesno nastaje fizička bol. Um šalje i zavarava da je bolje osjećati fizičku bol nego se suočiti s potisnutim neugodnim emocijama. Tako bol postoji da bi se emocije održale potisnutima.
Kada ovoga postanemo svjesni i odlučimo drugačije postupati, neće biti lako, ali je moguće. (Bilo bi dobro pročitati knjigu 'Kako iscijeliti bolove u leđima', dr. John E. Sarno )
Obično odgovorni ljudi koji su perfekcionisti stalno osjećaju ljutnju, ali je nisu svjesni, a još je teže priznaju.
Važno je shvatiti da ljudi čiji organizam reagira na taj način nisu krivi za to. Kada shvate da su to dobili najvećim dijelom genetski, kao i boju očiju, mogu prihvatiti i raditi na tome da nauče utvrditi razlog bijesa. Ako ne mogu sami, dobro je potražiti stručnu osobu. Važno je da prepoznaju razlog ljutnje, bijesa, straha i postanu svjesni, prihvate da svjesni um to registrira, te prihvate da nema više razloga da emocionalne probleme skreće na fizičku bol.
Kada toga postaju stvarno svjesni, oslobađaju se i fizičkog i emocionalnog bola.
Treba učiti razviti psihološku naviku prepoznavanja svojih osjećaja i emocija, razmišljanja i reagiranja, a ne fiziološku.
Na primjer: kad se osjeti fizička bol, treba ju svjesno zanemariti, a obratiti pozornost na psihološku napetost, koje emocije i osjećaje imamo? Što je uzrok? Obiteljski, financijski ili radni problem?
Već kada tako počnemo razmišljati, um šalje signal podsvijesti da varka ne pali, pa bol prestaje. Treba naučiti prepoznati kako se osjećamo, koje emocije izazivaju vanjski ili unutarnji podražaj, a ne ih potiskivati. Naučiti priznati sebi: Sad sam ljut(a). Treba razgovarati sa svojim svjesnim umom, dati mu naredbu da to više ne želite, jer nas ne štiti na pravi način. Treba napisati o kakvim se problemima radi i biti iskreni pri pisanju. Nitko to neće čitati, samo da sami postanete svjesni kako se osjećate i što je to izazvalo. Nakon toga to napisano uništite.
Napravite O-H metodu s osobom koja je to prouzročila, zamislite osobu i recite joj: Oprosti mi molim te! Ja tebi sve opraštam! Ja sebi sve opraštam! Hvala ti na ovom iskustvu! Razjasnite sebi što taj odnos predstavlja za vas. Koji je vaš udio u nesporazumu? Iz tog iskustva izvucite pouku kako se ubuduće ponašati u takvoj situaciji, da spriječite stvaranje nepotrebne ljutnje koja ne rješava problem, nego izaziva fizičku bol.
JE LI LJUTNJA UVIJEK OPRAVDANA
Problemi nisu ljudi ili situacije, nego naše misli o njima. (Havajska poslovica)
Zanimljivo je da ljutnju uvijek sami izazivamo našim shvaćanjem situacije. Ako smo povrijeđeni još kao dijete, nisu nas cijenili i pomagali da steknemo samopouzdanje nego su sve naše želje i ambicije omalovažavane i sprječavane, razvili smo se u nezadovoljnu frustriranu osobu. Taj način odnosa nastavljamo i kao odrasla osoba, jer svojim mislima i ponašanjem privlačimo ljude i situacije da se stalno osjećamo beskorisno, nezadovoljno, te da nas netko stalno iskorištava i ponižava. Ukratko, da se osjećamo kako nas je život uhvatio u klopku i ne možemo naći izlaz. Jedino nam ostaje ljutnja. No, nesreća je što su upravo ovakve osobe rasle uz neku dominantnu osobu u obitelji, pa čak svoju ljutnju nisu smjeli pokazati, nego bi je potisnuli. U obiteljima gdje je zabranjeno iskazivanje pravedne ljutnje također se pravi velika šteta. Zabraniti pravednu agresiju znači ubiti svaku emociju. Takva djeca ne nauče prepoznavati emocije, a kamoli vladati njima na pravi način. Agresivna su i stvaraju probleme sebi i drugima od najranije mladosti.
Ljutnja nije ni dobra ni loša emocija kao ni druge emocije, nego znak da se s nama nešto događa. Na taj način reagiramo ako smo nečim potaknuti.
Ljutnja spada u neugodne emocije i kada je osjetimo, reagira cijeli organizam, mišići, žlijezde s unutarnjim lučenjem, krv brže cirkulira, brže ali pliće dišemo, pa trošimo kisik iz tijela, te se mišići ukrute i spreme za borbu. Borimo se verbalno, svađom, galamom ili čak fizički. Najčešće u ljutnji nikada ne rješavamo konflikt, nego ga još više zakompliciramo.
Konflikt je uvijek jasan znak nejasnog, zamućenog uma, koji ne vidi pravu situaciju nego samo ne dopušta živjeti u miru.
MRŽNJA
Ako nas je netko namjerno povrijedio ili očekujemo da će to učiniti, ako nas je, na bilo koji način uvrijedio, postat će nam odbojan, a odbojnost lako prelazi u mržnju. (Charles Darwin)
Mržnja je složena neugodna emocija.
Emocije su znakovi koji nam pokazuju kako se osjećamo u određenoj situaciji.
Emocije se mogu podijeliti na ugodne i neugodne i sve su dobre, jer nam sugeriraju: 'Pazi, opasno je!' ili 'U redu je, uživaj!'
Osjećaji i emocije se često koriste kao sinonimi, iako po nekim teorijama osjećaji označavaju unutarnje stanje, nečije privatno iskustvo i stvaraju se u umu, a poprište emocija je tijelo.
Osnovne neugodne emocije su: Strah je neugodna emocija koja u nama izaziva nagon za bijegom ili ukočenost. Ljutnja je neugodna emocija, koja u nama izaziva nagon za borbom. Mržnja je složena neugodna emocija, koja u nama izaziva nagon za osvetom i uništenjem uzroka prijetnje ili uvrede. Mržnja je motor koji nas pokreće da uništimo uzrok prijetnje, koji će nas povrijediti stvarno ili samo očekujemo da će nas povrijediti. Mržnja je neugodna složena emocija, koja je svagdje u korijenu zla. Mrziti se može sve i svakoga. Najčešća mržnja je: rasna, etička, politička, vjerska i slično. Može se mrziti i najbližeg člana obitelji, radnog kolegu, susjeda, pa i sebe. Intenzivno, neprekidno neprijateljstvo tvori mržnju. Nesreća je, što se u ime mržnje ljudima koji mrze sve čini dopuštenim. Dugotrajna mržnja ugrožava zdravlje čovjeka koji mrzi. Postoji i samo mržnja koja stvara negativnu sliku o samoj osobi, što kvari kvalitetu života. Kada se odbojnost prema sebi pretvori u opsesiju samomržnje, vodstvo preuzima primitivni živčani sustav sa sklonošću stvaranja stereotipa. Na primjer: ljudi ugodne vanjštine sebi nalaze mane, koje samo oni vide. Teško ih je odgovoriti od takvog odnosa prema sebi. Kod tih ljudi samopoštovanje je nisko, nesretni su i osjećaju se uhvaćeni u zamku vlastite frustriranosti, što može dovesti i do bolesti (anoreksija, bulimija…), pa čak i samoubojstva.
Sprečavanje i uklanjanje mržnje: 1. Odrediti uzrok ljutnje, straha, boli i povrijeđenosti. Potrebno je, prvo, utvrditi kako se osjećamo i radi čega se tako osjećamo? Utvrditi jesu li te neugodne emocije opravdane ili nisu? Jesu li posljedica pretjerivanja, generalizacije ili stvorenog stereotipa.
Ovaj pristup je jako važan kod djece. Na primjer: ako dijete dobije lošu ocjenu iz matematike, a roditelj kaže: 'Baš si me razočarao!', kod djeteta se aktiviraju centri za stereotipe u primitivnom živčanom sustavu, koji dovodi do mržnje i samomržnje (ja sam loš u matematici i mrzim je!)
2. Uživljavati se u tuđe osjećaje Potrebno je naučiti uživljavati se u tuđe osjećaje i situacije iako ih ne opravdavate.
Zatim treba naučiti razvijati empatiju, a ne simpatiju. Kroz empatiju pokušavamo razumjeti, ali ne i opravdati nečije negativne postupke, što je simpatija. Kroz tako stvorenu empatiju možemo se staviti u položaj neprijatelja i pokušati razumjeti što ga je motiviralo da to učini, te postići dogovor ili na drugi način ispraviti nepravdu. Potrebno je voditi računa da se ne govori jezikom mržnje, stereotipima mi-oni, jer se upravo tako pojačava bijes i mržnja.
3. Komunicirati Strpljivim razgovorom mogu se utvrditi razlozi zašto se netko osjeća ljutim, ustrašenim ili ugroženim. Tako se postiže ublažavanje neugodnih emocija.
4. Podučavati Pružiti obrazovanje sebi i drugima. Mržnja je često posljedica neznanja i predrasuda.
Što više znamo o pojedincu, skupini, kulturi, nečijoj vjeri, manja je mogućnost stvoriti stereotipe '… oni su takvi…', te ih se bojimo i mrzimo.
5. Surađivati Suradnja s drugima na obostrano zadovoljstvo. To stvara povjerenje koje može zamijeniti mržnju.
6. Promatrati stvari i događaje u njihovom pravom odnosu Obratiti pozornost na svoj strah i ljutnju. Zapitati se, je li to vrijedno reagiranja. Dati si vremena, razmisliti. Ova vježba uključuje napredni živčani sustav, koji jasnije vidi uzrok i posljedice, a potiskuje primitivni živčani sustav, koji reagira trenutačno.
7. Izbjegavati osjećaj uhvaćenosti u zamku Kadgod se nađemo u bezizlaznoj situaciji, prvo se trebamo smiriti, zastati, razmisliti, sagledati problem iz drugog kuta i pronaći rješenje. Ako do rješenja ne možemo doći sami, treba potražiti pomoć. Često je moguće frustraciju pretvoriti u kreativni izazov.
8. Udubljivanje u problematiku Čak i ako nas obuzme mržnja, moramo postati svjesni te neugodne emocije. Priznati to sebi, a potom pokušati naći snage i vremena za udubljivanje u uzroke naše mržnje. Empatično razumjeti, surađivati. Pregovori mogu pomoći da uzroke mržnje razumijemo, te da ih ne prenosimo na svoju djecu. Djeca brzo uče stereotipe i mržnju, jer se njihov primitivni živčani sustav prilagođava okolini.
9. Tražiti pravdu, a ne osvetu 0svetnička mržnja, zatvara nas u prošlost, tamo gdje mržnja dominira.
Boli se nikad ne zaboravljaju, a razdoblja osvete mogu se ponavljati godinama.
Dobar i učinkovit lijek je OPROST. Oprostom prvenstveno pomažemo sebi. Smirimo se. Razmislimo i uključimo napredni živčani sustav, jer oprost je proces. Prestajemo biti u vlasti predmeta mržnje, pa tako oslobođeni tražimo pravdu. Postizanje pravde može biti teško, ali treba težiti da se umjesto primitivnog agresivnog ponašanja, nađe pravedno rješenje konflikta i ispravi nepravda.
Pravda se može postići putem osobne ili društvene aktivnosti, kao djelitelja pravde.
Nikola Tesla je rekao: 'Kada bi se naša mržnja pretvorila u električnu energiju, mogla bi obasjati sve naše gradove i sela.'
