Glad je najsnažnija motivacijska sila koju čovjek može doživjeti, čak i jača od žeđi, straha, tjeskobe ili društvenih veza. Zbog te činjenice su se mnogi stručnjaci vječno pitali kako osobe koje pate od anoreksije mogu toliko dugo održavati tijelo bez hrane, bez da se ono pobuni i 'natjera' ih da jedu.
Na Sveučilištu u Coloradu imaju odgovor na to pitanje. Naime, mozak u žena s anoreksijom i bulimijom zapravo se preoblikuje i tako ih dopušta da nadjačaju potrebu za hranom.
Mozak zdravih i oboljelih žena različito reagira
Kod zdravih ljudi tijelo šalje mozgu signal da je gladno, a zatim mozak govori tijelu da jede kako ne bi gladovalo. Signale kao što je niska razina šećera u krvi prikuplja hipotalamus - dio mozga koji kontrolira glad. Signali gladi zatim putuju u područja mozga koja su odgovorna za izvršavanje funkcija, kao što su planiranje i donošenje odluka.
Ulogu u tome što ćemo i hoćemo li uopće jesti mogu imati i drugi motivatori, kao što je odluka da moramo izgubiti kilograme ili jer nam se ne sviđa hrana koja je pred nama.
Istraživanje koje je potkrijepilo teoriju o ženama s anoreksijom, provedeno je na 26 zdravih žena, 26 žena s anoreksijom i 25 žena s bulimijom. Ženama je ponuđena slatka hrana, a rezultati kod zdravih i oboljelih žena drastično su se razlikovali.
Automatski odgovor
Informacije o hrani u zdravih žena prvo su završile u hipotalamusu, a zatim su prešle u motivacijski dio, dok je kod žena s poremećajima u prehrani ta informacija odmah otišla u motivacijski dio.
"Čim su okusile nešto slatko, dobile su odgovor 'nemoj to raditi'", rekao je autor studije dr. Guido Frank. Strah od kilograma, kaže Frank, jači je od signala koje šalje hipotalamus.
Ovo je svakako veliki napredak u proučavanju poremećaja u prehrani koji može značajno pomoći u bržem i boljem liječenju anoreksičnih i bulimičnih osoba.
