"U tom trenutku bili smo u vezi osam mjeseci i bila je od samog pocetka otvorena oko svega - osim ovoga. Mislim da to nije bilo toliko zbog toga sto se bojala kako cu ja reagirati, vec vise zato sto je morala znati da mi moze u potpunosti vjerovati prije nego sto mi kaze tu informaciju za koju skoro nitko drugi nije znao.
Ukratko mi je objasnila svoje stanje – u najgorem slucaju, rekla je, imat ce problema ne samo da shvati tko je, vec i sto je. Bilo joj je veoma tesko pricati o tome, sto je, po mom misljenju, vjerojatno bio glavni faktor zasto je tako malo ljudi znalo za njen problem.
Za njeno dobro, nisam postavljao nikakva pitanja niti na nju vrsio dodatni pritisak. Kada je ispricala sve sto je zeljela, rekao sam joj da to ne mijenja nista i da je volim usprkos svemu. Cetiri mjeseca kasnije, prvi put sam prisustvovao onom sto je opisala.
Vecer je pocelo tako sto smo gledali film kod prijatelja. Negdje na pola filma, zapazio sam promjenu u njenom disanju, kako postaje sve brze i plice.
Izmasirao sam joj leda i ramena da bih je umirio, ali je vremenom postalo sve ociglednije da ovaj napad panike nece tek tako prestati. Nakon oko 20 minuta, sapnula mi je na uho: "Moramo krenuti".
Brzo smo uzeli nase stvari i ispricali se domacinima, objasnivsi im da smo oboje veoma umorni i da idemo kuci spavati. Cim smo izasli iz zgrade, uhvatila me je za ruku. "Obecaj mi da sto god se dogodi, neces odustati", rekla je. Obecao sam.
U ocima zene koju volim, ja sam sad bio netko nepoznat. Bio sam slomljen. Zamislite samo scenu: Relativno sitna zena odjednom postaje svjesna da se nalazi u zgradi koju ne prepoznaje s nepoznatim covjekom koji je znacajno krupniji od nje. Uradila je ono sto bi u toj situaciji svaka zena uradila: Pocela je bjezati, istrgavsi ruku iz moje i uputivsi se vratima. Iznenadila me je vlastita reakcija kad sam poslusao instinkt i skocio za njom, obgrlivsi je oko struka i sklonivsi je s ulaza.
Sklupcala se u uglu. "Ako mi prides samo korak, vristat cu", upozorila me.
"Imas kod sebe telefon, zar ne?", upitao sam je. Zavirila je u torbu i klimnula glavom. "Znas li ko je George?" Ponovo je klimnula. George je bio njen bivsi decko, jedan od njenih najstarijih prijatelja, i jedina osoba pored njene najblize obitelji, lijecnika i mene koji su znali za njen problem. Kao netko tko je u njenom zivotu bio prisutan mnogo duze od mene, za njega ju je vezivala mnogo vise uspomena i zato nije zaboravila tko je. "Zovi Georgea", rekao sam.
Nakon poziva rekla mi je da je George rakao da mi moze vjerovati. Popeli smo se u njezin stan i sjeli pred TV.
Oko tri sata nakon pocetka ovog napada, nazreo sam nekoliko sitnih znakova da se njena licnost vratila. Prepoznala je svog omiljenog lika na TV-u i lice joj se razvuklo u osmjeh. Malo kasnije sam je pitao da li zna tko sam. "Znam te", rekla je. "Volim te." Te rijeci su mi mnogo znacile.
Ako niste culi za ovaj poremecaj ranije (ja nisam), vjerojatno ga znate kao poremecaj visestruke licnosti, kako se nekad zvao. Nacin na koji je predstavljen u prozi i na filmu prilicno je stetan, jer se visestruke licnosti cesto prikazuju kao sukob dobra i zla. Kao i u slucaju sizofrenije i nekih drugih stanja, bolesnici su cesto predstavljeni kao opasni sociopati – a u stvarnosti su oni ti koji su mnogo ranjiviji i podlozniji tome da ih netko napadne.
Kad smo te veceri konacno legli u krevet, zaspala je istog trenutka, emotivno i fizicki iscrpljena. Probudit ce se ne sjecajuci se sto se dogodilo, a nece ni zeljeti znati. Lezao sam budan jos neko vrijeme i pitao se ima li neceg strasnijeg od ljudskog uma.
Sumnjam da ima.", prenosi Vice.
