"Već sam kao četverogodišnja djevojčica mislila da sam debela. I stvarna veličina moga tijela nije bila bitna; imala sam usađenu tu neku poruku društva i kulture koja diktira kako bi ljudi - posebice žene - trebale izgledati i što bi trebale misliti. U osnovnoj sam školi od svojih vršnjaka, školskih kolega, učiteljice baleta, liječnika, čak i prijatelja doživljavala posramljivanje i nasilje vezano uz moj izgled. No, najgori i najuporniji glas ipak je bio onaj u mojoj glavi.
Borba s poremećajem u prehrani počela je u 6. razredu. Moja obitelj i ja bili smo na zimskim praznicima u Japanu. Tata i ja smo otišli u teretanu. Trake za trčanje prostirale su se dužinom ogromnog olimpijskog bazena, dok je noćni sjaj neba iznad Tokija dopirao kroz stakleni strop. Bila sam u kratkoj majici i hlačama, bio je to prosinac 1995. godine. Trčali smo na trakama oko 20 minuta. Tijekom tog trčanja sam odlučila da ću, kad se vratim u školu, prestati jesti ručak. I tako sam se vratila u školu i prestala jesti ručak.
I dok znam u kojem je točno trenutku krenula moja borba s poremećajima u prehrani, korijeni moje bolesti sežu daleko ranije nego li je bolest zaista nastupila. Počela sam se izgladnjivati (a kasnije i prejedati i mučiti i sve ostale samodestruktivne radnje) zato što nisam imala pristup boljim i pametnijim načinima kako da obuzdam vlastitu anksioznost i nosim se s traumama.
'Nisam htjela pokazati taštinu i jednostavno smršavjeti. Moj je poremećaj u prehrani bio mentalna bolest'
Moj poremećaj u prehrani nije bio iskazivanje taštine ili slučajan način da, u svijetu koji se boji debljine, jednostavno izgubim kilograme. Moj je poremećaj u prehrani, kao i svaki poremećaj u prehrani, bio mentalna bolest. Mentalna bolest koja vrlo lako može biti i smrtonosna; naime, anoreksija ima najvišu razinu smrtnosti od svih ostalih mentalnih bolesti. Svake 62 minute, jedna osoba umre od neke vrste poremećaja u prehrani, prema podacima Research, Policy & Action Koalicije za poremećaje u prehrani. Istraživanja pokazuju kako će 30 milijuna samo Amerikanaca tijekom svog života patiti od nekog poremećaja u prehrani. Jer, ova bolest ne diskriminira. Oni koji od nje boluju su i žene, i muškarci, svih dobnih skupina, svih seksualnosti, rasa, etniciteta, nacionalnosti, klasa...
Neke studije tvrde da je pritom riječ o genetici. Neke sugeriraju da se radi o pritiscima okoline, o traumi, o utjecaju sličnih bolesti - gdje liječnici tvrde kako se mnogi ljudi bore s još raznim mentalnim problemima uzrokovanima poremećajem u prehrani. Ja sam, recimo, uz poremećaj u prehrani, patila i od depresije i anksioznosti. A sve ovo najčešće ignoriramo, zbog čega nikad ne možemo u potpunosti razumjeti kako poremećaji u prehrani zapravo funkcioniraju.
'Iako bolest nije bila moj izbor, ja sam izabrala da ću se od nje oporaviti'
Poremećaj u prehrani (kao niti jedna druga mentalna bolest) nije izbor. Za mene je izbor bio oporaviti se od tog poremećaja. To je bio aktivan bijeg od smrtonosne i nemilosrdne bolesti koja je bila van kontrole, a taj mi je bijeg spasio život. Ja sam imala pristup toj opciji. I svjesna sam da je ta opcija privilegija bijelih žena iz više klase koje žive u SAD-u. To nije opcija koju ima svatko.
Baš kao i moj poremećaj u prehrani, i sjeme mog oporavka usađeno je mnogo prije nego li je oporavak započeo: I izvan i unutar terapija učili su me da mi je dopušteno zavoljeti samu sebe, da bih trebala na svoje tijelo gledati kao na dar te da bih trebala razumijeti kolika je moć moje uloge kao spisateljice i umjetnice. A onda sam, jedne večeri na trećoj godini studija, shvatila da se posljednjih deset godina ubijam i da želim prestati umirati. Sjedila sam na podu sobe s najboljom prijateljicom i pokušavala doći do daha. "Mislim da umirem", rekla sam joj. "Sve sam bliže i bliže smrti."
I te sam večeri sama sa sobom sklopila pakt: mučenje više nije opcija. Ja odabirem život.
'Za mene je taj proces izgledao kao preseljenje u novu kuću'
Svoj oporavak uspoređujem s preseljenjem u novu kuću. Počelo je s temeljima, raznim oblicima savjetovanja, pa zatim terapijama, medicinskim tretmanima za razne traume te podrškom moje obitelji i voljenih. Zatim su tu došli zidovi, koji su mi pomagali da zadržim svoje mentalno zdravlje - išla sam na čitanje poezije, na jogu, meditaciju, pisanje, šetala sam... A krov - koji je bio posljednja kockica koja mi je dozvolila da krenem dalje - uključivao je slušanje potreba vlastitog tijela i jedenje kad je mom tijelu to potrebno. Namještaj su bile stvari kojima sam se najčešće okretala i kad bih bila sretna i kad bih bila tužna - bili su to moji omiljeni filmovi, glazba i knjige. A onda, kad sam napokon bila spremna, uselila sam.
Jednog sam subotnjeg poslijepodneva, nedavno, meditirala u svojoj sobi. Bila sam samo u majici, a negdje nakon deset minuta meditacije, osjetila sam potrebu da skinem i nju. I tako sam ostala sjediti na svojoj crno-ljubičastoj visećoj vreći za meditiranje samo u grudnjaku i gaćicama, dok mi je deka prekrivala krilo. I primijetila sam, dok sam oči držala zatvorenima i pokušavala se fokusirati na svoju mantru, da volim svoje tijelo. Osjećala sam se lijepom. Seksi. Možda čak i malo više od toga.
I to je bio veoma važan, možda čak i radikalan korak; ne samo zbog poremećaja u prehrani koji me obuzeo i držao od moje 11. do 21. godine života - iako je to bio koktel anoreksije, bulimije, prejedanja, pretjeranog vježbanja, uzimanja pilula za mršavljenje i još mnogo toga. To je bilo i zato što sam tijekom života pretrpjela i još gore stvari; bila sam žrtva seksualnog nasilja. Moje je tijelo - više od jednog puta - bilo mjesto zločina. Tijekom tog vremena patila sam i od depresije, samoozljeđivala se i imala suicidalne misli. A sada, sa 34 godine, napokon sam se oslobodila tih okova koji su me držali tolikih godina.
I baš taj trenutak - u kojem sam sjedila pored kreveta s trbuščićem koji se naborao, s guzicom koja je virila izvan gaćica, s rukom koja nije bila savršeno isklesana - osjećala sam da je veoma važan. Bilo je poput svojevrsnog čuda. Biti zahvalna na svome tijelu i biti zahvalna svome tijelu - nakon svega što sam prošla i nakon što me milijarde dolara vrijedna industrija natjerala da se zamrzim - bilo je poput ponovnog rođenja.
'Ovo je samo moje individualno iskustvo. No želim da to iskustvo omogućimo svima, da ono bude dostupno ne samo privilegiranima'
No, želim razjasniti jednu stvar: Moje je iskustvo jedinstveno i samo moje. Svatko od nas boluje i liječi se na svoj, individualan način. Ja sam mogla izgraditi kuću oporavka zato što sam imala pristup svim potrebnim sredstvima da to napravim; od zdravstvenih, do financijskih, pa na kraju krajeva mogla sam doći i do hrane koja mi je omogućila da živim i budem zdravija.
I stoga mislim kako trebamo izgraditi svijet u kojem je oporavak od raznih poremećaja u prehrani i drugih ovisnosti opcija dostupna svima. Trebamo bolje razumijeti da nekoliko različitih mentalnih bolesti koje su kod osobe prisutne u istom trenutku mogu oporavak još znatno otežati. Moramo osigurati zdravstveno osiguranje te pristup liječenju svima, bez mitova i stigme o tome koga najviše pogađaju ovakvi poremećaji. Trebamo zdravstvenu njegu učiniti dostupnijom i povoljnijom. Trebamo se boriti za ekonomsku i rasnu jednakost. Za prava svih ljudi. I trebamo prestati ljude posramljivati zbog debljine. Jer sva ta stigma i svo to posramljivanje - oni nas ubijaju.
I bez obzira na neke moje privilegije, osjećam kako su moja reproduktivna prava i prava na vlastito tijelo kao žene ugrožena. Uznemiravanje je postalo toliko često da sam prestala i brojati. Cijela je industrija 'dijeta' oko nas izgrađena da bi nam rekla da nismo dovoljno dobri. I zbog svega toga imam osjećaj da je moj odabir da volim vlastito tijelo svojevrsni znak otpora očekivanjima društva. I ja svoje tijelo bez srama nazivam lijepim. I znam da je vrijedno. I znam da ga moram poštovati.
I tog sam subotnjeg posljepodneva u svom stanu, gledajući kroz prozor, shvatila da ću zauvijek voljeti svoje tijelo i da ću se osjećati lijepom - bez da se ikad više oslonim na ono što drugi misle o meni. No, to je zaista bio radikalan znak otpora. I tako sam se odlučila oporaviti; shvatila sam da se ubijam i da to više ne želim raditi. Ušutkala sam sve te glasove u svojoj glavi, ali i one oko mene - i godine terapije i liječenja iskoristila sam kako bih se izborila protiv smrtonosne bolesti koja je iz moje glave kontrolirala čitavo moje tijelo i moje misli. I baš zato što sam sama uspjela, mislim da moramo izgraditi svijet u kojem će ovakav otpor i borba protiv mentalne bolesti biti dostupni svima. Jer mislim da je zaista moguće prekinuti ovu epidemiju", napisala je Caroline Rothstein za Marie Claire.
