"Ovako su me najavili kad sam po prvi puta trebala predstaviti svoju knjigu Lucky 1999. godine:
'Alice Sebold je danas ovdje s nama kako bi nam pročitala svoje memoare o groznom iskustvu koje je doživjela, no od kojeg se danas, na sreću, oporavila.'
Iako bih se mogla narugati tom ženskom svečanom prijemu na kojem sam tog dana govorila, ono što sam htjela je zapravo ih obraniti. Za razliku od mnogih drugih, one su me stvarno pozvale da pročitam nešto iz svoje knjige unatoč tome što sam pisala o toj 'poganoj' temi koju se ne smije spominjati. Ipak, dok sam kročila prema pozornici, u sebi sam osjetila dobar stari bijes.
Skrivanje istine o silovanju je najobičnija obmana
Danas pobjesnim na svaki pokušaj da se zamrači istina vezana uz silovanje i posljedice koje ono ostavlja, zato što to najobičniju obmanu svijeta, ali i samih žrtava. To je kao da na mrtvo tijelo zalijepite 'smajlić'. U našoj želji da ljude zaštitimo od istine, radimo im medvjeđu uslugu time što ih tjeramo da je i sami skrivaju. A to samo stvara dodatnu distrakciju od onoga što je važno - a to je činjenica da se moramo pomiriti s kartama koje su nam podijeljene.
18 godina nakon što sam silovana, unatoč tome što je moju priču objavio cijenjeni izdavač, žena koja me najavila nije bila u stanju izgovoriti 'tu riječ'. A time što ju je izbjegla samo je pokazala kako je silovanje i dalje tabu. Njeno izostavljanje ove riječi natjeralo me da napravim nešto protivno svom karakteru, jer nikad nisam bila fan sudjelovanja publike. Ali ono što me toga dana inspiriralo bio je taj neki bijes protiv srama. Nisam htjela dopustiti da se događa ono što je meni izgledalo kao cenzura, iako je ta jadna žena vjerojatno samo htjela biti ljubazna. Uzela sam nekoliko trenutaka kako bih publiku pogledala u oči, i one u prvim i one u zadnjim redovima, i one lijevo i one desno. A kad sam progovorila, bila sam toliko smirena da je vjerojatno izgledalo kao da to radim svaki dan.
Publika je tu riječ izgovarala sa mnom, u glas
'Silovanje, to je ta grozna stvar koja mi se dogodila. Moramo naučiti barem kako se ta riječ izgovara. Idemo to učiniti svi zajedno, može?' Osjećala sam se kao da oživljavam onaj dan od prije gotovo dvadeset godina, kad sam inzistirala da se ta riječ izgovori na glas u dnevnoj sobi svojih roditelja, u prisustvu moje omiljene učiteljice iz crkve, Myre Narbonne. (Moram napomenuti kako je Myra živjela do svojih 90-ih i kad je knjiga Lucky izašla, nije bilo većeg obožavatelja od nje.)
Ohrabriti publiku da izgovore riječ 'silovanje' nikad nije ni trebalo biti jednostavno, ali nakon što sam ja tu riječ nekoliko puta izgovorila sama, sve je više ljudi iz mrtvačke tišine krenulo u šaputanje te riječi, dok mi se na kraju nisu pridružili i počeli je izgovarati sve glasnije i glasnije, iznova i iznova. Kad smo to zajedno radili, sve je - potpuno neočekivano - rezultirali nevjerojatno kvalitetnom komunikacijom s mojom publikom, da sam osjetila potrebu ovo uvesti u svako moje sljedeće predstavljanje. Nije uvijek bilo uspješno, ali bila sam dovoljno pametna da znam kako, baš kao i u sudnici, uspjeh moje prezentacije ne ovisi samo o moći riječi koje izgovaram, već i o mom sveukupnom ponašanju i pojavi.
Ponekad su mi moji čitatelji znali reći kako su se iznenadili što sam toliko duhovita, a to je, naravno, značilo da nisu očekivali da se tako može ponašati osoba koja je žrtva silovanja. Mnogi muškarci osjetili su potrebu ispričati mi se zbog onoga što mi se dogodilo. Zahvalila bih im na njihovoj ljubaznosti, ali bih se također nasmijala i rekla: 'Vi me niste silovali, tako da smo okej.' Jer, u ovom trenutku, muškarci jednostavno ne mogu podnijeti sav teret krivnje. Upitajte samo muškarce koje su silovale njihove majke.
Upoznala sam mnoge žrtve silovanja, više nego što sam mislila da je moguće. Najmlađa je imala samo osam godina
Ali ono što danas također vidim jest da sam sposobna našaliti se na račun iskrenosti mojih čitatelja, jer sam se godinama dosad osjećala neugodno u vlastitoj koži.
Na kraju krajeva, jedni drugima otkrivamo svoje najdublje tajne zato što želimo da se o tim pričama govori: i nadamo se da, ako će naše priče prepoznati nekoliko ljudi, možda će nas tada i bolje razumjeti. Ako se ohrabruje druge da pričaju o svom životu, to otvara mogućnosti intimnosti i iskrene komunikacije; ako se s druge strane od njih traži tišina ili promjena teme, onda se zatvaraju i ta vrata koja vode do ljudskog srca. A zatim se šalje sljedeća poruka: Nitko ne želi slušati tvoju priču, nikoga nije briga. A nema ništa gorega od toga da se potpuno sam moraš nositi s vlastitom boli. Stoga potpuno ima smisla činjenica da se ja nikad nisam osjećala angažiranijom nego kad sam sa svojim čitateljima, pa čak i onima koji nisu pročitali moju knjigu, razgovarala o njihovim životima.
Zahvaljujući mojoj knjizi, upoznala sam mnoge druge žrtve silovanja, više njih nego sam uopće mislila da je moguće. Najmlađa je imala samo osam godina. Bila je žrtva incesta i sada su je proganjale noćne more. Nije pročitala knjigu, ali njena majka jest, pa ju je povela sa sobom na predstavljanje kako bi me malena mogla uhvatiti za ruku.
Najstarija je bila žena koju sam upoznala u Australiji, a koja mi je, kad se približila stolu gdje sam potpisivala knjige, ispričala priču o tome kako je bila silovana od strane nekoliko muškaraca još 1940-ih. Kad mi je ta starija gospođa sa suzama u očima rekla da ovo dosad nikome nije ispričala, osjećala sam se jednako toliko izgubljeno kao i kad sam se rukovala s onom osmogodišnjom djevojčicom. Često bi mi, nakon predstavljanja knjige, mnogi muškarci i žene zahvaljivali što sam došla, i iako nisu govorili ništa više od toga - sam pogled u njihovim očima bi mi rekao da su prošli isto ono što sam prošla i ja. Neki bi mi to otvoreno priznali kad bih im potpisivala knjigu ili se rukovala s njima. Na trenutak sam osjetila kako moj osjećaj da sam drugačija nestaje... A sada im, sa zakašnjenjem, želim zahvaliti..."
Izvor: Lenny
