Shizotipni poremećaj ličnosti karakteriziraju promjene u ponašanju koje su ekscentrične, neobične i upadljive, a osobe koje imaju ovaj poremećaj razmišljaju i doživljavaju stvarnost drugačije od većine ljudi.
Mogu, primjerice, biti sumnjičavi i paranoidni pa im se svijet i ljudi mogu činiti prijeteći, mogu vidne i slušne podražaje doživjeti onime što nisu. To može značiti da će sjenu na zidu protumačiti kao ljudsku figuru, nedefinirani zvuk kao ljudski glas, a uobičajeno ljudsko ponašanje kao zlonamjerno. Osim toga, osobe s ovim poremećajem mogu vjerovati da imaju nadljudske sposobnosti, primjerice da su vidoviti.
Neobično odijevanje
I njihova će se pojava doimati drukčijom i netipičnom. Mogu se odijevati neuobičajeno i upadljivo ili se ponašati ili govoriti na većini neprirodan način. Jedan od simptoma ovog poremećaja je da osobe često ne mogu doživjeti i pokazati emocije pa se čine hladni i distancirani.
Pritom se u odnosima s drugim ljudima osjećaju nelagodno, ukočeno, a ako im pritom ne vjeruju, što je vrlo često, njihovo funkcioniranje u društvu može biti iznimno otežano i za njih vrlo zahtjevno. Nedostaju im mnoge socijalne vještine koje drugi podrazumijevaju pa ih stoga drugi ljudi često i odbacuju.
Često se boje intimnosti i povlače iz odnosa, pa stoga imaju jako malo bliskih ljudi i prijatelja. Upravo zato se osoba može izolirati te stoga patiti od depresije ili anksioznosti.
Iako ovaj poremećaj ličnosti ima dodirnih točaka sa shizofrenijom - mentalnom bolešću u kojoj osoba gubi doticaj sa stvarnošću, ima uvjerenja koja nemaju podlogu u stvarnosti i ne mogu se promijeniti te vidi ili čuje ono što drugi ne vide i ne čuju - shizotipni poremećaj ličnosti ipak ima manje izražene simptome. Ipak, kod nekih osoba on može progradirati u shizofreniju.
Bez uvida
Iako teško funkcioniraju, osobe koje pate od shizotipnog poremećaja ličnosti ne smatraju, tj. nemaju uvid, da imaju problem i da bi nešto trebali mijenjati, kao uostalom i osobe koje imaju i bilo koji drugi tip poremećaja ličnosti. Ako, međutim, imaju uvid u svoje stanje i potraže pomoć to će prije svega biti zbog depresije i anksioznosti.
Simptomi u ovom poremećaju mogu biti blagi ili vrlo izraženi, a istraživanja pokazuju da kod ovog poremećaja najbolje djeluje kognitivno-bihevioralna terapija te suportivna terapija koja omogućava osobi da sagleda kako drugi doživljavaju njezino ponašanje i razmišljanje te da osvijesti kako većina drugih ljudi doživljava stvarnost.
Osim toga, pomaže joj da razvije socijalne vještine potrebne pa bi se povezala s drugim ljudima te kako bi se neugodni simptomi ovog poremećaj držali pod kontrolom. Obitelj može pomoći oboljelom tako da se uključi u obiteljsku terapiju jer svaka intervencija bolje funkcionira ako su bliske osobe podržavajuće i ako razumiju poremećaj te ograničenja i izazove koje donosi.
