No dok je to sjajna vijest za cijelo čovječanstvo, nekolicina ljudi koji su preživjeli susret s ovom strašnom bolesti još uvijek ovisi o tzv. željeznim plućima kako bi mogli disati, piše Daily Mail.
Na životu ih održavaju drevni strojevi
Radi se o više desetljeća starim strojevima koje njihovo osiguranje više ne pokriva, a proizvodnja je prestala još u 60-ima.
Paul Alexander (70) iz Dallasa, jedan je od nekolicine ljudi širom svijeta koji još uvijek ovisi o željeznim plućima kako bi mogao disati.
Danas provodi gotovo svaki trenutak života u uređaju nakon što je kao petogodišnjak 1952. obolio od dječje paralize.
Suočio se s krizom 2015. kada se stroj počeo kvariti. Bio je bez podrške proizvođača i svoje osiguravajuće kuće, dok se dijelove moglo nabavljati jako teško, i uz dosta veliku cijenu. Zbog toga je napravio YouTube video u kojem je zatražio pomoć.
Srećom, Brady Richards koji vodi Environmental Testing Laboratory, te je vješt mehaničar hobist vidio je apel te je odlučio djelovati.
"Godinama sam tražio nekoga tko zna popravljati željezna pluća", rekao je Alexander. "Brady Richards, pravo je čudo da sam ga našao."
Richards kaže da kada je donio željezna pluća u svoju radionicu da ih popravi, njegovi mlađi djelatnici nisu nikada ni čuli za to.
Metalni lijes koji spašava živote
Respirator, koji podsjeća na zastrašujući metalni lijes, zahtijeva da pacijent leži u njemu dok mu je uređaj čvrsto pričvršćen na vrat. Radi tako što stvara vakuum kako bi mehanički uvukao kisik u pluća pacijenta čiji je središnji živčani sustav, kao i respiratorne funkcije, uništila dječja paraliza.
Unaoč tome što je gotovo u potpunosti paraliziran od vrata na dolje, Aleksandar je ostvario svoj san da postane sudski odvjetnik.
"Kada sam se prebacio na Teksaško sveučilište, tamo su bili zaprepašteni i samom pomisli da ću sa sobom donijeti i svoja željezna pluća, ali jesam, i stavio sam ih u spavaonicu, i živio sam u spavaonici sa žaljeznim plućima", kaže Aleksander, koji je predstavljao klijente u invalidskim kolicima.
Čak i dok su mu se simptomi s godinama pogoršavali, te je na kraju gotovo sve vrijeme morao provoditi u željeznim plućima, on nije gubio duh te je uvijek zauzet nečime - trenutačno radi na svojim memoarima, koje tipka olovkom pričvršćenom na plastični štap koji drži u ustima.
Sjajan osjećaj ako inače teško dišete
Dječja paraliza učinila je Marthu Ann Lillard zatočenicom u vlastitom domu više od 60 godina.
Oboljela je s pet godina, te je većinu svog života provela zatvorena uz respirator iz 40-ih koji diše za nju.
Kaže kako moderne alternative željeznih pluća jednostavno za nju nisu dovoljno učinkovite niti ugodne.
"Ne mogu koristiti druge tipove ventilatora zbog upale koju sam dobila s dječjom paralizom", kaže ova 69-godišnjakinja. "Bila bih odmornija kada bi cijelo vrijeme bila u plućima. Ali radije ostajem na nogama što je dulje moguće."
"Neki ljudi kažu da bih ja radije umrla nego napustila svoja željezna pluća, i to zvuči kao da ne želim biti moderna, ali stvari nisu takve", rekla je.
"U stvari osjećaj je sjajan, ako ne dišete dobro. Kada su me prvi put stavili u to, bilo je to toliko olakšanje."
S obzirom na to da se željezna pluća ne proizvode već pola stoljeća, svi koji ih još koriste su i njihovi vlasnici. A to znači i da su sami odgovorni za popravke. Neki čak imaju i dva, gdje im je jedan za svaki slučaj.
S obzirom na to da se više ne proizvode ni rezervni dijelovi, oni se prepravljaju od drugih strojeva, najčešće od dijelova starih automobila.
Ono što ljudi koji su preživjeli dječju paralizu ne razumiju, je porast popularnosti pokreta protiv cijepljenja.
"Da je moja majka imala mogućnost cijepiti me, ona bi to i učinila", rekla je Lillard.
