"U srednjoj sam školi rekla svojim prijateljicama da često odlazim kod liječnika. Jedan tjedan to je bio zubar, sljedeći tjedan bila sam na fizikalnoj terapiji ili pak na pregledu kod pedijatra. Izmišljala sam raznorazne priče, kako bih sakrila činjenicu da cijelo to vrijeme zapravo odlazim: terapeutu.
Dugo sam vremena odbijala s ljudima dijeliti činjenicu da redovito razgovaram sa svojim terapeutom. Bila sam ljuta i osjećala se nemoćnom što uopće moram razgovarati s bilo kim. Što nije u redu sa mnom? Zašto sama ne mogu riješiti vlastite probleme? Činjenica da sam trebala liječenje za nešto što zapravo nije bilo niti vidljivo niti mjerljivo nije mi bila prihvatljiva i normalna. Nije bilo slomljene kosti, niti povišene temperature, niti zubobolje koja zahtjeva medicinsku njegu.
Kad se ozlijedimo, automatski odlazimo liječniku. No, kad se suočimo s mentalnim problemima, oni postaju problem nas i naše volje za oporavkom, a ne ozbiljan, po život opasan problem i bolest.
'Zašto je fizičko zdravlje uvijek ispred mentalnog?'
Zašto je društveno prihvatljivo - pa čak se i preporuča - odlazak liječniku kad smo fizički bolesni ili ozljeđeni, ali ne i kada patimo iznutra, mentalno? Zašto se fizičko zdravlje uvijek stavlja ispred mentalnog?
To sam si pitanje neprestano postavljala dok sam se borila sama sa sobom i pokušavala samu sebe uvjeriti da mi možda zaista treba terapija. U tom sam razdoblju patila od ozbiljne anksioznosti i depresije, no unatoč strašnim posljedicama bolesti, negativna stigma koju smo nalijepili na terapiju učinila je to da sam se ustručavala i predomišljala trebam li uopće uložiti vrijeme i novac i otići na razgovor. Godine sam potratila zaobilazeći i izbjegavajući terapije te sam se u sebi, u tišini nosila s posljedicama anksioznosti i depresije - a sve sam ih mogla ublažiti odlaskom na terapiju kad je za to došlo vrijeme.
'Nisam slaba niti luda, već dovoljno svjesna i jaka da znam kako brinuti o sebi'
Danas potpuno otvoreno govorim o svojoj odluci da redovito odlazim na razgovore s terapeutom. No, tako se otvoriti o načinu liječenja i vlastitim mentalnim problemima nije nimalo lako. Jer, često se borba s mentalnim problemima povezuje sa slabošću - i nečime čega bi se trebali sramiti. Ali, dopustite mi da vas pitam: Otkad je vođenje brige o vlastitom tijelu, i iznutra i izvana, postalo nešto čega bismo se trebali sramiti?
Odgovor je: Nije postalo. Ne postoji ništa sramotno u tome što vodimo brigu o sebi; ne samo fizički, već i mentalno. Ja se ne sramim svima vama priznati da redovito odlazim terapeutu. Nisam niti slaba niti "luda" zbog toga što sam potražila pomoć. Zapravo, samo sam svjesna onoga što mi je potrebno i što je najbolje za mene. I dok su mi bile potrebne godine da to shvatim, danas odbijam da me stigma oko mentalnog zdravlja i terapije sprječava da brinem o vlastitom umu i tijelu."
Izvor: Her Campus
