Takvi su ljudi najčešće izrazito samouvjereni. manipulativni, bez imalo empatije ili sažaljenja. Neki su i nasilni, ali ne svi. Mnogi od njih bez većih problema funkcioniraju u duštvu, ustvari, za neke profesije biti psihopat je čak i bonus. Ali psiholozi sve češće promatraju psihopatiju kao pravi psihički poremećaj.
Često povezujemo psihopata s ubojicama i kriminalcima, poput Andesa Brevika ili Teda Bundya, ali mnogi ljudi pokazuju neke od karakteristika koje bi ih stavile u tu grupu. Većina ih vodi potpuno normalne živote, te nikada nikoga ne ozlijede.
Karakteristike kao što su sklonost lakom dosađivanju, patološko laganje, površinski šarm, ili impulzivnost samo su neki od 20 znakova u PCL-R testu, psihosocijalnoj procjeni koja se koristi za procjenjivanje potencijalne psihopatije. Kao i u većinih psiholoških procjena, ne postoje precizne linije, već samo zamućene granice onoga što se smatra normalno a što psihopatsko ponašanje.
Centar za empatiju neaktivan
Svega je toga neuroznanstvenik James Fallon i predobro svjestan. Proučavao je moždane skenove ubojica i kriminalaca, te uspoređivao aktivnost u područjima mozga odgovornim za za empatiju sa mozgovima onih koji se smatraju 'normalnima'. To područje je najčešće zasvijetlilo na PET skenovima kod ljudi koji su osjećali empatiju, ali kod psihopata bi ostajalo neaktivna. U isto je vrijeme proučavao i Alzhheimerovu bolest, koristeći moždane skenove svoje obitelji i prijatelja.
Promatrajući slike za proučavanje Alzheimera, primjetio je kako nešto nije u redu. Primjetio je da jedan od skenova izgleda kao oni iz poručavanja kriminalnih psihopata, jer područje mozga zaduženo za empatiju nije bilo aktivno. Pretpostavljajući da je jednostavno fotografiju stavio na krivu hrpu, odlučio je provjeriti o čijoj se slici mozga radi. Ispalo je da je to bila njegova vlastita! Kada je to rekao svojim kolegama, priznali su mu da je on iskazivao određene bihevioralne znakove psihopatije.
Xanthe Mallett, forenzična antropologinja i krimiminalistica sa Sveučilišta Nove Engleske, kaže da postoje određeni znakovi koje traži tijekom intervjua kako bi procijenila da li je netko psihopat. Paziti će da li su verbalno i tjelesno iskazivanje emocija identični, jer iako psihopati često mogu biti dobri glumci, prije ili poslije obično pogriješe. Druga stvar je unošenje u 'osobni prostor'. Naime, jedno je proučavanje otkrilo kako 'osobe s većom količinom iskazane okrutnosti preferiraju kraće udaljenosti između osoba'. Uza sve to, zrače i jakom samouvjerenošću koja može biti intrigirajuća, čak i privlačna.
Ako se ekstremni psihopati mogu prepoznati, mogu li s i liječiti? Odgovor je vjerojatno ne. Kao prvo, vjerojatno neće sami tražiti pomoć, s obzirom da se takvo stanje najčešće dijagnosticira nakon što je netko već uhapšen. Drugo, jednostavno im nedostaje empatije, i trenutno nema ničega što bi to moglo promijeniti.
IFLScience/Magazin.hr
