Već 14 godina Katarina radi jedan od najhumanijih, ali i najtežih poslova na svijetu, posao medicinske sestre. I to na centralnom hitnom prijemu bolnice Sestara milosrdnica, gdje nema ni bombonjera ni cvijeća. Tamo je neizvjesnost, iščekivanje i bol - jedino što je sigurno. Proveli smo s Katarinom jedan radni dan.
"Jedan uobičajeni radni dan u hitnoj službi mi bi mogli reći da je možda posve neuobičajen.Nama je vrijeme ovdje vrlo dragocjeno. Nikad ne smiješ dozvolit da te adrenalin i trema preuzme, da te blokira jer ti u svakom tom trenutku moraš znat odreagirat", kaže Katarina, 31-godišnja medicinska sestra i samohrana majka osmogodišnje Lucije.
"Uvijek je nasmijana. Ja nju uistinu nisam vidjela uzrujanu, nervoznu. Znam i da je samohrana majka, da se i školuje", kaže liječnica Ivana Ivanko koja radi s Katarinom.
Kristinin radni dan traje najmanje 12 sati. Petominutna pauza je za gutljaj kave i provjeru je li kod kuće sve u redu.
"Imam svoju pametnu kćer, osmogodišnju Luciju. Prije bi se znala uhvatiti oko noge i ne, ne mama na posao. I onda vidim koliko je jako važna jer njezina mama radi u bolnici i ona pomaže ljudima i ona spašava živote", kaže Katarina.
Jednu noć ova medicinska sestra neće nikada zaboraviti.
"Bilo je to oko jedan... Jedan od možda stvarno najtežih trenutaka. To je bilo negdje možda oko četiri sata ujutro. Sjećam se imena tog djeteta. Mi nismo nikako odustajali. Nismo imali snage odustat tada od njega. Unatoč silnom trudu, svemu što smo pokušali mi smo tog mladog dečka izgubili. I kad je to sve stalo, cijela služba je bila prisutna jednostavno smo svi samo počeli plakati... nitko se nije usudio, ako to mogu tako reć, izaći pred vrata te naše hitne službe jer najteža je ona situacija ono stvarno suočit se sa tim roditeljima koji su izgubili to svoje dijete", objašnjava Katarina.
"Često kolege znaju reći da nakon podređenog staža, godina, iskustva radnog i velikog broja pacijenata koje imamo da čovjek nekako kao, ajmo reć, se nauči na sve to. Ali ja mislim osobno da se ne možeš naučit na neke od tih situacija.
Nije se jednom dogodilo da sam došla kući iz noćne nakon tako nekog negativnog događaja ili gubitka pacijenta i koliko god je umor bio jako jako prisutan san na oči nikako nije došao", objašnjava Katarina.
Na pitanje je li ikad požalila što je odabrala ovako težak i zahtjevan posao, Katarina odgovara:
"Nikad, baš nikada nisam zbog toga požalila. Požalila bih da je bilo obrnuto".
"Uvijek je teško bez obzira koliko čovjek ima godina, uvijek je to netko nečiji, a to je ono što mi ne smijemo nikad zaboravit jer danas, sutra to može biti netko naš", zaključuje Katarina.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
