"Mlada majka nije prestajala buljiti u mene. Bila je obučena u najfiniju nedjeljnu odjeću. Pored nje je sjedila njena preslatka kćerkica u svjetlucavom princeza outfitu. A ja sam oči držala zaključanima o prljavi pod vlaka koji je vozio u gornji dio grada. Bejzbolska kapa koju sam nosila nije mi baš pomagala sakriti natečeno lice. Masnica ispod oka već se formirala. Napravila sam pogrešku kad sam pogledala prema gore kako bih se uvjerila da nisam promašila stanicu. Pogled mi se sreo s pogledom one majke, a ona me zatim pogledala očima punim sažaljenja, to sam jako dobro poznavala. Kao da mi je htjela nekako pomoći. Pogled sam vratila na pod i pokušala sam još dublje utonuti u sjedalo.
Vožnja iz Jackson Heightsa u Queensu do 183. ulice u Bronxu trajat će barem sat vremena. A to je bilo i više nego dovoljno vremena da izmislim neku laž. Jesu li u pitanju bila tri ledena čaja na Long Islandu koja su me dokrajčila ili ih je bilo više? Ne mogu se sjetiti, ali sam sigurna da sam krivila neka voćna pića.
Ja sam Portorikanka iz Bronxa. Ako ste imali novca pili biste Bacardi Rum ili Heineken, a ako niste imali novca - Budweiser. A jedino piće koje sam ja znala naručiti bila je rum Cola, jer sam se zbog njega osjećala puno starijom od 19 godina. Kad smo se približili mojoj stanici, odraz koji sam vidjela u stražnjem staklu vlaka podsjetio me na moju susjedu, koja bi nanosila ogromne slojeve pudera kako bi prekrila masnice koje joj je poklonio njen dečko.
Uvijek sam im pričala istu priču
"Što ti se dogodilo?", mama me pitala kad sam ušla u stan. I koliko sam se god trudila ostati u sjeni, jako fluorescentno svjetlo me izdalo. "Ništa", odgovorila sam. A moj nervozni smijeh nije mogao sakriti moj sram. "Previše sam popila. Zaboravila sam nešto pojesti."
Bila je to isprika koju sam i ranije koristila, dio starog scenarija. Dolazim iz obitelji koja silno želi ostati netaknuta i sačuvana. Pa čak i kad bih mami rekla da sam nos slomila zato što sam se napila, ne bi mi vjerovala. Mora da se dogodilo nešto drugo, nešto dramatičnije od toga da sam se od alkohola onesvijestila u nekom baru u Villageu. Ali ono na što sam znala da mogu računati jest da me mama neće ispitivati daljnja pitanja. Moja se sramota skrivala.
U to je vrijeme moj rođak Jose živio s nama. Bio je visok i krupan momak s teškim naglaskom. Volio me zezati i govoriti mi da zvučim kao da sam bjelkinja. Možda je mislio da sam malo previše 'drugačija'. Jer, ja sam bila prva koja je upisala fakultet. Očito sam se htjela ponašati kao netko tko nisam.
"Ali što ti se dogodilo?", Jose bi ispitivao iznova i iznova. "Reci mi. Ako štitiš nekoga, reci mi odmah. Ja ću to srediti." Najlakše bi mi bilo da sam rekla da, zaista me udario neki muškarac i slomio mi nos. Nitko u mojoj obitelji nije se mogao pomiriti s činjenicom da sam se ozlijedila zato što nisam mogla prestati piti. Alkoholizam zapravo i ne postoji u mojoj obitelji. Postoje samo čudne nezgode i loše odluke vezane uz alkohol. Nije bilo važno jesam li se onesvijestila ili slomila neki dio tijela, jer nisam namjeravala stati. "Nemoj biti glupa i štititi ga", rekao je moj rođak. "Reci mi kako se zove."
Alkohol sam prvi puta probala s devet godina. Svidjelo mi se
Prvi put sam alkohol probala kad mi je bilo devet godina. Bilo je to na nečijem vjenčanju, u crkvenom podrumu. Na svakom su stolu bile plastične čaše za šampanjac pune jeftinog pjenušca. Kad mi je moja starija rođakinja Leslie rekla da ga brzo ispijem, to sam i napravila. Osjetila sam toplinu kako mi prolazi tijelom. Pjenušac mi je opekao grlo i odmah sam htjela još.
Dolazim iz velike obitelji. Živimo udaljeni tek nekoliko metara jedni od drugih. I uvijek imamo te zajedničke zabave. Stranci nikako nisu bili dobrodošli u naš obiteljski krug. Lako je osjećati se sigurno kad se okružuješ samo ljudima koji su ti rod. Imali smo taj neki obred koji bi svatko od nas morao proći, a sastojao se od konzumiranja velikih količina alkohola. Ako možeš držati piće, a ne onesvijestiti se, to je značilo da si faca. Kad je bio red na mene, bio je lijep osjećaj što sam mogla proći taj 'test', što sam zaradila pohvalu starijih rođaka i rođakinja jer sam pokazala da nisam tek neki slabić.
A za mene kao sramežljivu osobu, alkohol je postao odlična maska. Snimka koja mi se neprestano vrtjela u glavi govorila mi je da sam ružna i glupa. S malo alkohola, osjećala sam se prekrasno. Vidljivo. Mogla sam voditi razgovore i pričati duhovite priče. A tu sam svoju hrabrost ponijela i na fakultet. Nikad dotad nisam bila udaljena od svoje obitelji. Kad sam stigla na Sveučilište Binghamton, odjednom sam bila okružena bogatim ljudima koji nikad u svom životu nisu niti kročili u Bronx. Osjećala sam se izgubljenom i bilo me sram jer sam jedina Latina u očito prevladavajuće bijelom okruženju. Prvi dan na fakultetu sam se toliko napila da se uopće ne sjećam kako sam stigla u svoju sobu. Ali bilo je tu i mnogo drugih incidenata: Opasnih situacija koje bi nasmrt uplašile moju majku da je znala za njih. Previše da bih ih uopće izbrojila.
Moj suprug nije znao moju tajnu
Bila je 2000. godina i ja sam bila upravo udana. Nitko nije znao moju tajnu. Čak ni moj suprug. Često bih se skrivala u kuhinji i potajno pila žestoka pića. Zatim bih trčala u kupaonicu i prala zube. Nisu znali ni moji prijatelji. Znala bih se kontrolirati kad bih bila negdje s njima, pa nisam privlačila toliku pažnju na sebe. Ali preseljenje u Los Angeles je podrazumijevalo vožnju, a to me plašilo, pa sam ostala kod kuće i pila. Moj je život postao jako malen. Posao. Kuća. Odlasci po nove zalihe alkohola. Pokušaji da ne dođeš na blagajnu kod istog prodavača kao ranije. Skrivanje praznih boca. Živjela sam svoj vlastiti TV film.
Bojala sam se da će mi život eksplodirati. Nisam se mogla nositi s time. Bilo je samo pitanje vremena kad će moj suprug saznati za moj problem. Kad me pitao zašto sam stalno toliko depresivna, rekla sam mu da sam nesretna u našoj vezi. Htjela sam biti sama. Očito je on bio problem. A to ga je prilično šokiralo. Nije razumio kako je do toga došlo, ali me zamolio da barem pokušam razgovarati s terapeutom prije nego odem iz našeg braka.
Prošlo je 16 godina otkako sam popila svoje zadnje piće
"Ti imaš problem s alkoholom i neću te više liječiti dok ne priznaš da je tako", rekla mi je moja terapeutkinja. Mislila sam da me sigurno zamijenila s nekim drugim svojim klijentom, nekom bjelkinjom. Latine nemaju problema s alkoholom. Već sam ionako dodatno komplicirala stvar ovim odlaskom k njoj, to je bila zadnja slamka spasa za moj brak. Ali ovdje se očito dogodio neki kulturološki nesporazum, nerazumijevanje toga kako Latino-Amerikanci odgajaju svoje obitelji. A to je gotovo kao religija. Mi pijemo. No moja terapeutkinja me nije htjela poslušati. Rekla mi je da odem na sastanak liječenih alkoholičara i iz nekog sam je razloga poslušala. Bila sam umorna od svih tih laži. Svom sam suprugu rekla istinu. Uspjeli smo riješiti sve probleme, i dalje smo u braku.
Prošlo je 16 godina otkako sam popila svoje zadnje piće. Moja je obitelj svjesna da ja u tome više jednostavno ne sudjelujem, ali nikad ne pričamo o tome, niti o onom danu kad sam došla kući s masnicom ispod oka. Danas živim totalni klišej od života: dan za danom. Odlazim na sastanke liječenih alkoholičara kad uhvatim vremena. Želja za alkoholom je nestala, ali postoje trenuci u kojima pomislim kako bi mi pokoje piće moglo smiriti anksioznost. Kad se to dogodi, zamislim scenarij u kojem jedno piće prerasta u drugo. Prevrtim sve ono što mi se dogodilo. Uvijek je završavalo bolno.
Moj je nos i dalje slomljen. Ako pogledate malo bliže, i dalje se vidi ožiljak kojim je zauvijek zabilježen onaj dan."
Izvor: Lenny
