Dr. Ivan Milas, voditelj Odjela za prevenciju i ranu dijagnostiku na zagrebačkom Institutu za tumore, specijaliziranom prvenstveno za onkologiju solidnih tumora, odmah nam je ukazao na ključni faktor: "Što ranija dijagnostika i ranije liječenje, to bolji rezultati i uspjesi."
U kojoj fazi razvoja tumora oboljeli u Hrvatskoj najčešće dolaze kod liječnika? Nažalost, moram konstatirati da u Hrvatskoj ljudi dolaze nešto kasnije. Postoji sklonost da se postojeći zdravstveni problem isprva taji, čovjek osluškuje predugo što se to dešava s njim. Primjerice, ako primijetite da iskašljavate krv ili imate krv u stolici, to je signal koji vas mora potjerati odmah. Ne sutra ili prekosutra k doktoru, nego, recimo to ovako – jučer. Naravno, neki se zavaravaju govoreći si da je krvarenje posljedica uzimanja andola ili jačeg trljanja nosa. I taj se simptom ignorira. Par mjeseci im treba da to konstatiraju dok se simptom stalno ponavlja.
Baš zbog toga da ne bi bilo grešaka, mi smo se u bolnici dogovorili da za prvi pregled ne treba narudžba. Čovjek može doći doslovno s ulice, sjetiti se da ga nešto probada, muči. Čak nismo ni tako striktni oko uputnica, to je administrativni dio koji se može naknadno riješiti. Treba doći do naše ambulante i bit će pregledan, savjetovan i dobit će odgovor muči li ga nešto opasno ili ne. Velikom postotku oboljelih nije ni to dovoljno, pa počnu dijeliti svoje brige sa susjedima pitajući za mišljenje te uspoređujući možda slične simptome, i tu se gubi nepotrebnih tri do šest mjeseci od pojave simptoma do dolaska na liječnički pregled.
Još barem koji mjesec se gubi na sljedećem koraku, kod naručivanja specijalistu. Dakle, u trenutku kad se ljudi jave s nekim simptomom, ponudi im se termin za ultrazvuk trbuha za mjesec dana, za neka druga snimanja, recimo, mjesec ili dva, a oni čekaju. Umjesto da pokucaju i kažu: 'Meni se to čini dugo, iskašljavam krv ili imam kvrgu' i onda bi sestre ili liječnice dali raniji termin. No, ako se ljudi zadovolje terminom, gubi se dodatno vrijeme.
A što bi se dogodilo da svi počnu kucati i govoriti da im je zaista loše i da trebaju raniji termin pregleda, bi li to sustav podnio? Na narudžbe ili telefon ne stavlja se sestra početnica. Uvijek se s osobom nastoji porazgovarati barem koju minutu i vidjeti o čemu se radi. Je li već operirana i već kontrolirana, tad bi mogla pričekati, ili se javlja prvi put.
Mi smo baš zbog toga, da ne bi bilo greški, u našoj bolnici dogovorili da za prvi pregled ne treba narudžba. Čovjek može doći doslovno s ulice, sjetiti se da ga nešto probada, muči. Čak nismo ni tako striktni oko uputnica, to je administrativni dio koji se može naknadno riješiti. Treba doći do naše ambulante i bit će pregledan, savjetovan i dobit će odgovor muči li ga nešto opasno ili ne.
Ako se gleda najveća smrtnost od tumora po organima, ja bih tu na prvo mjesto stavio tumor bronha i pluća. Ima izrazito visoku smrtnost, u Hrvatskoj svake godine bilježimo 2.800 novih slučajeva. Godišnje od njega umire oko 2.000 osoba. Za usporedbu, od raka dojke godišnje oboli 2.300 novih osoba, a u istom vremenu umire oko 800 oboljelih.Ne bojite se da će sad mnogi naši čitatelji doći i 'zagušiti' vam ambulantu? Ne, ne. Mi tako gledamo na prvi pregled. Ako imate neku kvržicu po tijelu, neki povećani limfni čvor, neki simptom krvarenja negdje na koži, iz nosa, iskašljavate krv ili krvavu stolicu, imate neki sumnjivi madež. Naše su vam ambulante otvorene i na prvi pregled ste dobrodošli.
Nakon srčanih i moždanih udara, tumori su drugi po redu uzrok smrtnosti. Koji su oblici najsmrtonosniji? Ukupan broj novodijagnosticiranih bolesnika u Hrvatskoj 2007. je (bez raka kože) iznosio 20.474 osoba. Od toga je umrlo 12.682 osobe, 7.507 muškaraca i 5.175 žena. Dakle, jedan veliki broj smrtnih slučajeva.
Ako se gleda najveća smrtnost od tumora po organima, ja bih tu na prvo mjesto stavio tumor bronha i pluća. Ima izrazito visoku smrtnost, u Hrvatskoj svake godine bilježimo 2.800 novih slučajeva. Samo od njega godišnje umire oko 2.000 osoba. Za usporedbu, od raka dojke godišnje oboli 2.300 novih osoba, a u istom vremenu umire oko 800 oboljelih. Rak gušterače, rak želuca, rak žučnih puteva – iako oni, srećom, nisu najbrojniji – također spadaju u one malignije s izrazito visokom smrtnošću.
Rak bronha i pluća najčešći je kod muškaraca, od njega oboli 20% svih muškaraca koji dolaze na liječenje, a rak dojke najčešći je oblik kod žena.
S rakom debelog crijeva ljudi dolaze najčešće u kasnoj fazi bolesti. Kolonoskopija je nepopularna, ali to je jedini test koji omogućava da se otkriju mali karcinomi debelog crijeva, pa i veći polipi koji se za vrijeme samog pregleda mogu odstraniti. Polip u roku od 10 godina skoro obavezno prelazi u karcinom. A vi ste, ako na pregled odete s 50 godina, s jednom takvom pretragom i terapijom zdrav čovjek. U nekim ustanovama pregled se može obaviti i pod anestezijom, što ga može olakšati. Poželjno je da se kolonoskopija radi pod anestezijom, ali imamo manjak anesteziologa i to nije uvijek moguće. Više odobrenih specijalizacija i dodatnih plaćenih sati moglo bi riješiti taj problem. Ako postoji obiteljsko opterećenje, sklonost polipima, na pregled treba daleko ranije.
Statistike pokazuju da je tumor koji je u vrijeme dijagnosticiranja manji od centimetra izlječiv u preko 95 posto slučaja. Najgore je ako žena zna za kvržicu i ne signalizira, čeka hoće li to rasti i odugovlači pričajući s nestručnom osobama. Najbolje je, dakle, slušati smjernice, a one pokazuju da s 40 godina počinje korist od mamografije. Neki slučajevi je zahtijevaju i ranije, no 40 je preporuka. Često slušamo o raku grlića maternice iako on nije najčešći oblik tumora kod žena. Rak grlića maternice je na četvrtom ili petom mjestu kod žena. On nije zanemariv jer na njega otpada nekih 4 posto oboljelih, no ne nosi tako veliku smrtnost. Danas je porazno da žena umire od njega jer grlić je dostupan vizualizaciji i s relativno dostupnim, jeftinim i točnim Papa-testom napravite ranu dijagnostiku. Ne smije se desiti da žena nije otišla 5 ili više godina ginekologu, pa da uspije narasti tumor od 3 centimetra. To se smatra grijehom. A analizom površinskih stanica, dok još ni golim okom ne vidimo neke promjene, možemo vidjeti radi li se o kakvoj premalignoj leziji koja se može liječiti.
Ima li onda smisla samopregled dojki – nije li kasno kad se tumor već može napipati? Za ranu dijagnostiku tumora dojke može se puno napraviti uz pomoć mamografije i ultrazvuka – možete otkriti tumore manje od centimetra. Samopregledom to nije moguće jer se može opipati tek kad prijeđe 1 centimetar, ovisno, naravno, o veličini dojke, biologiji tumora i dobi žene. Kod mlađe žene je teže napipati manji tumor, a kod starije koja ima splasnute dojke to je lakše.
Ni slučajno nije dobro čekati da se nešto napipa. Ipak, samopregled pomaže. Ako se jednom mjesečno nakon tuširanja i neposredno nakon menstruacije pažljivo prepipa dojka, žena može osjetiti da možda nešto nije kako bi trebalo, te otići na liječnički pregled zbog tvrdih područja ili kvržice. Treba napomenuti da se tumor uglavnom javlja kao naoko beznačajna, bezbolna kvržica – dakle, ne treba očekivati da će nas osjet bola upozoriti.
No, na ultrazvuku su vidljive sve lezije veće od 5 mm. Tako se rano može razdvojiti ono što je sumnjivo. Najčešće se putem ultrazvuka vidi cista u dojci, dobroćudni tumori i neka gušća žljezdana tkiva. Sumnjive sjene se provjeravaju finom iglom kojom uzimamo uzorak stanica, a ako je test negativan nakon toga se preporuča tek kontrola. Statistike pokazuju da je tumor koji je u vrijeme dijagnosticiranja manji od centimetra izlječiv u preko 95 posto slučaja.
Najgore je ako žena zna za kvržicu i ne signalizira, čeka hoće li to rasti i odugovlači pričajući s nestručnom osobama.
S 40 godina počinje korist mamografije. Neki slučajevi je zahtijevaju i ranije, no 40 je preporuka.
Danas je bolja i urednija evidencija i statistika, no postoji trend da se tumori javljaju sve češće u mlađim dobnim skupinama. Međutim, ja ne bih govorio o alarmantnoj epidemiji. Ipak, trend postoji. I sveukupan broj se stalno povećava. Jedino se, primjerice, smanjila incidencija raka želuca. Uglavnom zbog prosvjećenosti.Rak kože je najrašireniji oblik tumora? Ne bih tako rekao, ali koža je najveći tjelesni organ, u prosjeku odrasla osoba ima gotovo 2 kvadratna metra kože. Promjene su na njoj zato česte. Dobroćudne ne bih ni nabrajao. No, imamo preko 500 novih slučajeva melanoma. Nažalost, on nosi i veliku smrtnost, jer ako se ne liječi na vrijeme, prodire dublje u kožu, jer smo mu dali šansu da ide u limfne puteve, a tada preko 90 posto takvih ljudi zna dobiti metastaze.
Najčešći oblici tumora kod mladih? Oni nisu pošteđeni niti jedne vrste tumora. Rak dojke, debelog crijeva i pluća, to su prvenstveno bolesti starijih ljudi, najveći broj oboljelih oboli s 50 godina i više. No, ni mladi nisu pošteđeni. I kod njih se znaju javiti već u 20-ima. Naravno, to su rijetki slučajevi, oboljeli mora imati ili genetski ili neki drugi peh da mu se nešto tako desi. Nakon 25. i 30. taj postotak nije zanemariv.
Postotak oboljelih danas je veći nego u prošlosti? Danas je bolja i urednija evidencija i statistika, no postoji trend da se tumori javljaju sve češće u mlađim dobnim skupinama. Međutim, ja ne bih govorio o alarmantnoj epidemiji. Ipak, trend postoji.
Ukupan broj oboljelih u svim dobnim skupinama se povećava? Da, ukupan broj se stalno povećava. Jedino se, primjerice, smanjila incidencija raka želuca. Uglavnom zbog prosvjećenosti. Ljudi izbjegavaju neke loše namirnice. Bolja je i dijagnostika, premaligne promjene i čirevi se bolje tretiraju. Lijekovima se smanjuju upale na želucu. Ostali tumori konstantno idu, s jednim blagim pomakom, prema gore.
Što je presudnije, genetika ili stil života? Iako ljudi često misle drugačije, genetika je presudna tek u manjem broju slučajeva. Konkretno, za rak dojke u 95% do 96% slučajeva presudna je slučajnost. Tek u malom broju slučajeva presudna je genetika, da ste naslijedili gen. Zato danas postoji i genetsko testiranje, a ako se pokaže da ste nosilac tog gena, gotovo sigurno ćete razviti rak dojke. Takav test kod nas se još ne radi rutinski, on je prilično skup, nekih desetak tisuća kuna. U Hrvatskoj se može napraviti na Institutu Ruđera Boškovića. Dakle, ako imate dvije ženske osobe u obitelji, primjerice majku i sestru ili mamu i tetu, koje su oboljele prije 40. godine, možete se testirati. Karcinom u starijoj dobi uglavnom je posljedica drugih faktora, a ne genetike. Ako ste nosilac gena, nakon 30. godine, napominjem da je riječ o vrlo malom broju žena, možete izabrati preventivno odstranjenje dojki.
Za onih 96% ostalih žena nepoznat je točan uzrok bolesti. Je li to rana prva menstruacija, dakle dugo izlaganje hormonima, izostanak rađanja i dojenja, pretilost, stres, uzimanje alkohola... Puno toga utječe.
Iako ljudi često misle drugačije, genetika je presudna tek u manjem broju slučajeva. Konkretno, za rak tumora dojke u 95 do 96% slučajeva presudna je slučajnost. Tek u malom broju slučajeva presudna je genetika, da ste naslijedili gen. Mislite da država dovoljno brine o dokazanim uzrocima raka, poput pušenja? Država ulaže puno. Ali, porazan je zakon o povratku pušenja u kafiće. Pušenje nije bilo nikom zabranjeno, svatko je mogao pušiti u svojoj kući ili izaći na ulicu i pušiti. Odluka da se dopusti u restoranima i lokalima po meni je poraz zakona i sustava.
Pušenje i gojaznost su glavni uzroci raka koje je moguće izbjeći? Jedni od glavnih. Oba su kritična i za razvoj kardiovaskularnih bolesti, a ne samo tumora. Zatim, tu je uvijek prisutan stres na poslu. A u određenim industrijama boja i lakova još se uvijek ne poštuju neke mjere zaštite. Ako je preporuka nošenje maske, jednostavno je treba nositi.
Oni koji žive u gradovima su ugroženiji? Statistika to ne pokazuje. U određenim primorskim krajevima, gdje je svjež zrak i more, obolijevaju od nekih vrsta tumora češće nego u drugim krajevima. Više nego Zagreb. To je teško objašnjivo i medicina nema odgovor na to. Na razvoj tumora djeluje niz faktora. Ta se statistika mijenja, neki krajevi imaju veći broj karcinoma, pa se nakon određenog razdoblja to promijeni. Ne postoji područje u kojem nemate šanse za razvoj tumora.
Važnije su ipak navike koje prevladavaju u nekom kraju. Tako su stanovnici Afrike, koji se uglavnom hrane neobrađenom hranom, uglavnom zaštićeni od karcinoma debelog crijeva. To nije slučaj s Afroamerikancima koji se drugačije hrane.
Neke studije pokazale su da unos vitamina kod oboljelih od tumora ne koristi, a može i štetiti. Koje su vaše spoznaje o vezi vitamina i tumora? Sami vitamini ne štete. Vjerojatno su ljudi u tim studijama uzimali više vitamina nego što je to uobičajeno. Vjerujem da je bilo preagresivnih kampanja od strane farmaceutske industrije s uzimanjem vitamina – koji su vjerojatno dobri. Ali, nezgodno je ako zdrave obroke zamijenite vitaminskim tabletama. I sam sam vidio ljude koji svakodnevno jedu jednolične obroke i brzu hranu, a to misle nadoknaditi uzimanjem vitaminskih preparata. Problem je ako salatu i drugu biljnu hranu zamijenite uzimanjem triju vitamina. U salati imate i vitamine i još puno toga korisnog.
Imaju li oboljeli u EU bolje lijekove od nas? Ja bih rekao da u velikom postotku imamo jednako kvalitetne lijekove kao i većina zemalja EU, uključujući i Njemačku i V. Britaniju. Doslovce, što dobivaju oboljeli u svijetu, to naši pacijenti dobivaju na uputnicu. Kemoterapijski protokoli podešeni su u Hrvatskoj slično kao i u svijetu.
Naravno, kemoterapija je mač s dvjema oštricama. Kod nje vodite organizam kao po određenoj žici. Ako pretjerate možete uvaliti čovjeka u velike probleme. Zato je bitan osobni pristup i temeljite pretrage. Da biste ubili maligne stanice morate poprilično toga korisnog uništiti. S druge strane, i zračenje je takvo. Ovakva je hipoteza – svaki je tumor zračenjem izlječiv, međutim, to organizam ne može preživjeti. Doslovno bi nestao i organ koji liječite. Zašto se onda javljaju slučajevi onih koji moraju na liječenje u inozemstvo? Radi se o malom postotku. Oni su možda već prešli neku kemoterapiju ili su na svoju ruku došli do informacije da bi im neki drugi lijek bio koristan. To su izuzetno teške situacije u kojima se nađu ili pojedinci ili obitelji. Često se radi o bolesti koja je u uznapredovalom stadiju. A dostupnost lijekova ima svoju granicu. Neka liječenja imaju do neke mjere smisla, a nakon toga treba prihvatiti činjenicu... Postoji lijek, uvijek postoji, koji bi možda produžio život za par mjeseci. No, je li opravdano potrošiti ogromne novce za stanje iz kojeg nema povratka iz određene faze. Za lijek koji nije na listi. Oduzeti ga u tom trenutku nekome drugom. Jer kad se nekome da, drugome se automatski oduzimaju ti novci. To je jedno dosta osjetljivo područje i traži jednu širu raspravu.
Mnogi oboljeli okreću se i alternativnoj medicini. Kako na to gledate? Područje alternativne medicine je puno mistike i sumnje, i kao liječniku mi je nezgodno to savjetovati ili zabraniti. Ako vama odgovara, mislite da će vam pomoći, ne vidim razloga da tako nešto ne biste pokušali.
A što ako pacijent čita knjigu s naslovom koji ismijava kemoterapiju? Službena medicina ne bježi od svih nuspojava ni problema koje nose kemoterapije i određena liječenja. U medicini se, primjerice, koriste i električni noževi i zabilježeni su nesretni slučajevi koje je on prouzročio, ali ne možemo govoriti o štetnosti električnog noža zbog toga. Određeni broj autora želi se kritički osvrtati na postupke koji su se pokazali korisnima. I sve ih je više. Teško je to objasniti. Ljudi valjda nađu to kao područje u kojem se mogu istaknuti i doći do izražaja.
Naravno, kemoterapija je mač s dvjema oštricama. Kod nje vodite organizam kao po određenoj žici. Ako pretjerate možete uvaliti čovjeka u velike probleme. Zato je bitan osobni pristup i temeljite pretrage. Da biste ubili maligne stanice morate poprilično toga korisnog uništiti. S druge strane, i zračenje je takvo. Ovakva je hipoteza – svaki je tumor zračenjem izlječiv, međutim, to organizam ne može preživjeti. Doslovno bi nestao i organ koji liječite.
Uvaženi stručnjaci, uključujući i neke nobelovce, predviđaju da ćemo za 10 do 20 godina rak liječiti kao i dijabetes. Postat će tek rizičnija kronična bolest, a možda i sasvim izlječiva od koje nitko neće umirati? Daj Bože. Medicina ide naprijed i svjedočimo da su neka liječenja nestala. Vjerojatno će se još toga dosta promijeniti. Nekad je rak dojke automatski značio mutilirajuću operaciju, a već danas je liječenje humanije. Pazi se na čuvanje većeg dijela dojke ili se vrši rekonstrukcija dojke. Liječenje se više bazira na kemoterapiji i zračenju, a ne na rezanju. Imamo 'pametne' lijekove koji blokiraju maligne karakteristike stanica.
Još nije primjenjivo liječenje na osnovi osobne genske karte, no medicina ide naprijed pa se i to može očekivati. I danas se izvađeni tumor testira, a na osnovi njegovih specifičnosti određuje liječenje. Individualno se pristupa osobi i liječenju.
Prethodni članci:
arti-200907160273006 arti-200906260452006 arti-200912070309006 arti-200911120021006 arti-200912030329006 arti-200912240166006 arti-200905060459006
