Čak i vrlo dobro opremljene tenisice s jastučićima koji pomažu u raspoređivanju težine po cijelom stopalu ne mogu u potpunosti apsorbirati šok doskoka pa 30 do 75 posto redovitih trkača svake godine pati zbog opetovanih ozljeda, uključujući ozljede stražnje lože i uganuća.
Za razliku od njih većina bosonogih trkača ne doskakuju na pete, već na rubove najmekšeg dijela stopala između prstiju i luka, pokazalo je novo istraživanje. Ovo je posebno uobičajeno u niz istočnoafričkih zemalja gdje je trčanje na duže staze česta pojava. Tako je primjerice, 1960. bosonogi Abebe Bikila iz Etiopije osvojio olimpijsku medalju iz maratona u rekordnom vremenu.
Ne dočekavši se na pete bosonogi trkači izbjegavaju bolne i potencijalno štetne udare koji koncentriraju ekvivalent od dvostruke ili trostruke tjelesne težine na podlogu veličine kovanice.
"Ljudi koji ne nose obuću prilikom trčanja imaju zapanjujuće drugačiji doskok," rekao je voditelj istraživanja Daniel Lieberman, profesor na Sveučilištu Harvard čiji je tim proučavao trkače u SAD-u i Keniji.
"Dočekavši se na sredinu ili vrh stopala bosonogi trkači gotovo da nemaju stresni sudar s podlogom. Većina ljudi ipak misli da je bosonogo trčanje opasno i bolno no tako možete trčati i po najtvrđoj podlozi na svijetu bez ikakve nelagode i boli. Trebate tek paziti da ne oštetite kožu, a koža stopala će s vremenom postati neosjetljiva i zadebljana," dodao je.
Dakako prijelaz iz obuće na bosonogo trčanje nije tako jednostavno, upozoravaju autori istraživanja. Bosonogo trčanje ili ono u novim 'minimalnim' tankim tenisicama zahtjeva korištenje različitih grupa mišića. "Ako ste doskakali na pete cijeli život trebate prijelazni period kako bi ojačali mišiće stopala i lista noge," rekao je dr. Lieberman.
