Prema istraživanjima psihologa Daniela Kahnemana, postoje dvije različite vrste sreće. Prva je vezana uz to kako se osjećate u svom životu, a druga je vezana uz to kako se osjećate u vezi svog života. Niste primijetili razliku? Naizgled mala razlika između 'u svom životu' i 'u vezi svog života' je zapravo vrlo velika.
Kako bi ovu razliku objasnio, Kahneman koristi pojmove 'iskustveno ja' i 'pamteće ja'. 'Iskustveno ja' živi u sadašnjosti i doživljava upravo ono što se događa, a 'pamteće ja' je pripovjedač koji na temelju iskustava kroji priče. Vjerovali ili ne, ova dva 'ja' poimaju sreću na sasvim različite načine.
Evo jednog jednostavnog primjera. Imamo osobu koja je provela sedam godina u sretnom braku. Međutim, brak završi naglo, suprugovim preljubom. Prema riječima žene, njihovih sedam godina braka je uništeno.
Stvarno? Sedam godina braka uništeno?
Ne. Njeno 'iskustveno ja' je doživjelo sedam godina sreće, ali njeno 'pamteće ja' kaže da sve to zajedno ništa ne vrijedi, jer je završilo kako je završilo. Šteta. Kraj je uspio sve pokvariti.
'Pamteće ja' priče o iskustvima stvara automatski. Ako vas netko pita da mu ispričate nešto što se dogodilo prije dva dana ili prije dvije godine, vi ćete to lako ispričati, mada svoj odgovor niste unaprijed pripremili. 'Pamteće ja' stvara priče po nekom svom principu u kojem je kraj izrazito bitan.
David Kahneman je uspio to i znanstveno potvrditi. U svom istraživanju, jednoj grupi ispitanika je puštao snimku glasne, neugodne buke, a drugoj grupi ispitanika je puštao istu glasnu, neugodnu buku nakon koje je uslijedio i period manje neugodne buke. Druga grupa ispitanika je cjelokupno iskustvo na kraju ocijenila puno manje neugodnim nego prva grupa, mada su zapravo bili podvrgnuti jednako neugodnoj buci kao i ovi u prvoj grupi, a uz to su dobili još i porciju nešto manje neugodne buke. Dakle, poboljšanje na kraju pomoglo je ispitanicima da njihovo 'pamteće ja' u svoju ladicu sjećanja pospremi ljepšu priču.
Početke i krajeve pamtimo bolje nego ono što se događa u sredini. Neki ljudi se zbog toga u mislima uvijek vraćaju na početak zaljubljenosti tražeći u tim prvim, romantičnim sjećanjima inspiraciju za put dalje. Drugi pak pamte kako im je veza loše završila, a zaboravljaju da su veći dio veze bili sretni. Osim početka i kraja, za priču su bitni i vrhunci. Tu također dolazi do jedne kognitivne pogreške - skloni smo cjelokupno iskustvo vrednovati po najintenzivnijim trenucima. Upravo zbog ove kognitivne pogreške, zna se dogoditi da loša veza traje puno duže nego što bi trebala.
Svaka dobra priča ima svoj početak, vrhunac i kraj. To su tri najvažnije točke koje čine strukturu priče. Želite li napisati roman ili scenarij za film, to je formula koja funkcionira. Zašto? Zato što nam je tako organizirano pamćenje. Zanimljivo je to da životna priča može biti vrlo sretna, a da se osoba zapravo osjeća prilično nesretnom. Uzmimo za primjer priču pedesetogodišnjakinje koja je uspjela napraviti sve što je u životu poželjela - ima supruga, dvoje zdrave i pametne djece, veliku i uspješnu firmu, napisala je nekoliko knjiga, puno je putovala i sve u svemu, sa svojom životnom pričom je vrlo zadovoljna. Njeno 'pamteće ja' se zaista ima čime pohvaliti. Međutim, u trenucima iskrenosti, ta ista žena će vam reći da se jako rijetko osjeća sretnom i zadovoljnom. Njeno 'iskustveno ja' pati.
Slušajući priče o tuđim životima zamišljamo da su oni sretni jer su nešto postigli ili jer nešto imaju. Ti ljudi možda i pričaju o svojim sretnim životima, jer njihovo 'pamteće ja' zaista jeste sretno. Zbog tih priča pretpostavljamo da bi i mi, na njihovom mjestu bili sretni. Međutim, krenemo li u 'lov na priču', vrlo je moguće da ćemo se zeznuti i završiti slično kao i ona pedesetogodišnjakinja - s puno postignuća, a s malo životnog zadovoljstva. Zato je vrlo važno shvatiti razliku između 'iskustvenog ja' i 'pamtećeg ja', kao i razliku između dvije vrste sreće, a i dvije vrste nesreće koje nam oni mogu ponuditi. Ponekad je velika priča zapravo šuplja i nesretna, a ponekad je mala priča ispunjena raznim životnim zadovoljstvima. Nije sve onako kako se na prvi pogled čini...
Piše: Tomica Šćavina, psihologinja http://www.poticaj.net
