Na današnji dan 1977. godine rođena je novinarka Ana Rukavina, žena koja je, nažalost tek nakon svoje prerane smrti, postala simbolom snage, želje i borbe za životom. Ana Rukavina napustila nas je, naime, 26. studenog 2006. godine, nakon borbe s leukemijom, a posljednje pismo koje je napisala, a u kojem su se najviše istaknule njene samo dvije riječi - "Želim život", tada je odjeknulo zemljom i pokrenulo lavinu koja sada traje već više od deset godina te nikoga nije niti može ostaviti ravnodušnim.
Naime, nakon što je njeno pismo, u kojem je iskreno izrazila svoju ogromnu želju za životom i u kojoj je sve ljude dobra srca zamolila za pomoć u njenom liječenju, počelo kružiti mailovima, a zatim i svim portalima, novinama, televizijskim vijestima i radijskim eterima, pokrenuta je akcija "Želim život". Ljudi su počeli prikupljati donacije i sredstva za Anino eventualno liječenje u SAD-u, a Hrvatska je tada pokazala da se zna i može ujediniti kad je to stvarno najpotrebnije i za zaista važan cilj.
Ipak, unatoč silnim naporima liječnika, medicinskih sestara, ili kako ih je Ana zvala - "drage sestrice", kao i unatoč njenoj borbi za životom, želji i hrabrosti, Ana se nije uspijela izboriti s bolesti.
Kako je nastala Zaklada Ana Rukavina
Anina mama, Marija Rukavina
Nakon njene smrti, njezina obitelj, prijatelji i poznanici sami su sebi postavljali milijun pitanja i shvatili da bolest od koje je bolovala Ana uopće nije toliko rijetka, a pomoć koju osobe oboljele od iste imaju, odnosno koju su tada imale kod nas, minimalna. Za vrijeme Aninog liječenja, u Hrvatskoj nije postojao dovoljno razvijen sustav dobrovoljnog darivanja koštane srži, u registru nije bio dovoljan broj darivatelja, a ako ih je i bilo, uglavnom se radilo o članovima obitelji oboljelih.
S obzirom na to da se darivatelj koštane srži, ukoliko nitko iz obitelji nije bio podudaran, tražio izvan Hrvatske te je taj postupak trajao i po šest mjeseci, Anina je obitelj znala da se nešto mora promijeniti. Tako je nastala Zaklada, koja uspješno djeluje do danas, a broj registriranih darivatelja koštane srži sa skromnih 150 povećao se na 59.382. Čak je 87 ljudi dosada dobilo priliku za novim životom, zahvaljujući zakladi i svima koji su dobrovoljno odlučili darovati koštanu srž, a iako je sve krenulo od tužnog trenutka Anine smrti, svi životi koje je na neki način uspjela spasiti njoj bi, sigurni su svi koji su je poznavali, značili sve.
Ana, uspješna novinarka, žena vedrog i pozitivnog duha i vječni simbol borbe i želje za životom
Ana je rođena 28. ožujka 1977. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Centar za kulturu u Križanićevoj ulici. Zatim je studirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, gdje je diplomirala 12. listopada 2001. Od ožujka 2002. radila je kao novinarka u gradskoj rubrici u Vjesniku, a njeni se kolege sjećaju anegdote s početka njene karijere ondje, kad je tadašnjem uredniku rekla: "Uredniče, silno želim biti novinarka, i ništa više." Uvijek puna vedrog duha, entuzijazma i želje za radom i napretkom nastavila je raditi i do svog preseljenja u Šibenik, gdje se udala i nastavila raditi kao Vjesnikova dopisnica.
2005. godine dijagnosticirana joj je leukemija, od koje se liječila na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC-u na Rebru, gdje se počela oporavljati. Bolest se, nažalost, vratila u listopadu 2006. godine.
Pismo je tada dirnulo cijelu zemlju, a njene riječi koje je u njemu napisala odzvanjaju i danas
Ana je tada napisala svima dobro poznato pismo, u kojem je otvoreno progovorila o svemu što je muči, o svojim strahovima, željama, nadanjima i kojim je ljude zamolila za pomoć, s obzirom na to da je postojala mogućnost njenog liječenja u SAD-u. Njeno je pismo tada dirnulo cijelu zemlju, a riječi koje je napisala tada, prije 12 godina, odzvanjaju još i danas.
Odlučile smo vam ga ovdje staviti u cijelosti. U sjećanje na dragu Anu, njen vedar i pozitivan duh i sve lijepo što je za života napravila i svaki osmijeh koji je izazvala. Sretan ti rođendan. ❤
"Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život..."
"Dobar dan,
ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005. godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru.
Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.
Sredinom 2005. kronično iscrpljena završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kući i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story. Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici.
Pa, zar je moguće da više nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreći svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim.
Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo. No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i što je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško.
Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otežano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka. Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.
Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve što je onaj na nebu namijenio za mene.
Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.
Zapravo mi je teško sročiti što Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me očekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, samo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve što sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama.
Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.
Želim vam ugodan dan!
Hvala!
Ana Rukavina"
Još jedan proljetni 'Koncert za život'
I ovoga proljeća, točnije sutra, u Lisinskom će se održati 'Koncert za život'. Počinje u 19:30, ulaz je besplatan, a ako i vi želite podržati rad Zaklade, slobodno dođite.
