Predsjednik Thomas Jefferson 1806. napisao je pismo engleskom liječniku Edwardu Jenneru. Deset godina ranije, Jenner je namjerno inficirao dječaka kravljim boginjama, kako bi ga zaštitio od mnogo ozbiljnije bolesti u to vrijeme - velikih boginja. Upalilo je!
Jenner je prikupio još dokaza, a dvije godine kasnije objavio je svoju istragu o cjepivima protiv variola poznatima kao kravlje boginje. Vijesti su putovale preko Atlantika, a Jefferson je bio među prvim Amerikancima koji su prepoznali revolucionarni potencijal cijepljenja.
"Medicina nikad prije nije donijela niti jedno poboljšanje takve korisnosti", hvalio je predsjednik genijalnog liječnika. Zapravo, Jefferson je predvidio prestanak bolesti koja je tada bila najsmrtonosnija i najstrašnija bolest u velikom dijelu svijeta.
"Buduće generacije će kroz povijest znati samo da su užasne velike boginje postojale i da su do njihova vremena istrijebljene", govorio je on.
Tehnička rješenja sama po sebi nisu dovoljna
Jefferson je bio vizionar - ali previše optimističan. Smrtnost od velikih boginja naglo je padala kako se cijepljenje pojačavalo, ali je napredak stao i ponekad se preokrenuo potkraj 19. stoljeća.
Čak je i početkom 20. stoljeća u Sjedinjenim Državama bilo još tisuće slučajeva velikih boginja godišnje, a tek potkraj 1920-ih bolest je potpuno iskorijenjena iz zemlje. Globalno, napredak je još više zaustavljen.
Globalni rat u zdravstvu 1960-ih i 1970-ih konačno je ostvario Jeffersonovu viziju da ova bolest postane prošlost. Posljednji prirodni slučaj velikih boginja dogodio se 1977., 171 godinu nakon što je Jeffersonovo pismo Jenneru zamislilo svijet bez te strašne bolesti.
Primjer eliminacije velikih boginja jedan je od mnogih koji nas podsjeća da suzbijanje zaraznih bolesti zahtijeva i tehničke i društvene prilagodbe. Jennerovo otkriće cjepiva rangirano je kao jedno od najvećih znanstvenih dostignuća svih vremena.
No, tehnička rješenja sama po sebi nikada nisu dovoljna. U SAD-u je širenje cijepljenja zahtijevalo učinkovitu komunikacijsku kampanju, kulturno prihvaćanje cjepiva i, prije svega, promjene u prirodi i moći države.
Naime, porast odbora za javno zdravstvo i njihova sposobnost da zahtijevaju cijepljenje bili su neophodni kako bi se bolest potpuno iskorijenila na domaćem terenu.
Pandemija koronavirusa bila je bolan podsjetnik da suočavanje s izazovom zaraznih bolesti zahtijeva i znanost i društvenu prilagodbu. Razvoj više sigurnih i visoko učinkovitih cjepiva protiv covida-19 za manje od godinu dana izvanredan je uspjeh.
Pa ipak, kombinacija neodlučnosti oko cijepljenja i nejednakosti cjepiva dopustila je da se pandemija iznova rasplamsa i zadrži, bez kraja. Prije covida-19, SAD je bio visoko rangiran po pripremljenosti za pandemiju.
Pa ipak, njihov je odgovor na širenje nove bolesti bio sramota i tragedija - kao i detaljna karta njihovih slabosti. Američka je znanost bila spremna, ali tamošnje društvo - nije.
Još jedna pandemija je neizbježna
Kao povjesničar zaraznih bolesti, koji je očekivao da ćemo se tijekom života suočiti s destabilizirajućom pandemijom, Kyle Harper sa Sveučilišta Oklahoma, ne smatra ovaj obrazac iznenađujućim. No, zabrinjavajuće je, kako je napisao za Time, to što ne usvajamo lekciju.
Prošlog je mjeseca Bidenova administracija objavila pregled svog budućeg plana pripravnosti na pandemiju. Vizija je izvanredno odvažna. Predlaže ulaganje od 65 milijardi dolara tijekom 10 godina kojim će se upravljati "uz ozbiljnost svrhe, predanost i odgovornost programa Apollo".
Plan je motiviran trijeznom stvarnošću da je još jedna pandemija neizbježna. Doista, kako se u planu kaže: "U godinama koje su pred nama bit će sve učestalije prirodne (a možda i ljudski stvorene) biološke prijetnje."
I, kako napominje, sljedeća bi mogla biti još gora. Covid-19 ozbiljna je i smrtonosna bolest, ali postoji mnogo mogućnosti za novi patogen koji je jednako zarazan, ali i virulentniji.
Predložena strategija predsjednika Joea Bidena nudi mnogo toga dobroga. Obećava velika ulaganja u kritična područja u kojima ne radimo dovoljno, od sustava nadzora i ranog upozoravanja do praćenja evolucije virusa u stvarnom vremenu.
On ocrtava put prema još bržem razvoju i primjeni cjepiva, kao i temeljnim poboljšanjima u liječenju virusnih bolesti. Predlaže osnovna poboljšanja javnozdravstvene infrastrukture na domaćem i globalnom planu.
Problem je, međutim, što se gotovo sav dnevni red usredotočuje na tehnička rješenja. Postoje samo skromni nagovještaji nastojanja da se shvati kako društva odgovaraju na izazov pandemije i kako možemo raditi na tome da postanemo otporniji.
Plan poziva na "javnozdravstvene komunikacije temeljene na dokazima", što je pohvalno, ali inače nema ničega što bi podupiralo njegove znanstvene težnje s jednako ambicioznim pozivom da se društvo pripremi za veću koheziju i snagu u rješavanju sljedeće prijetnje, smatra Harper.
Razočaravajuća je činjenica da je iskustvo s covidom-19 učinilo naše društvo manje spremnim za buduće izazove. Tribalizacija našeg odgovora na nošenje maske, cijepljenje i druge mjere ublažavanja bila je brza i ekstremna, a to predstavlja ozbiljnu prepreku pripremljenosti.
Plan izgradnje otpornosti morat će se suočiti s tenzijama
Realnost je da je javno zdravlje uvijek političko pitanje. Ali, nije uvijek gorko stranački, osobito u polariziranom društvu. Ako ništa drugo, napravili smo korak unatrag, tvrdi Harper.
Obvezno cijepljenje, na primjer, omogućilo nam je pobjedu boginja i drugih prijetećih bolesti, a postalo je dio našeg ustavnog poretka i društvenog tkiva.
Godine 1905., kada je jedan čovjek iz Massachusettsa protestirao protiv cijepljenja, rekavši da taj zahtjev krši njegovu individualnu slobodu, Vrhovni sud je donio odluku da je obavezno cijepljenje u nadležnosti država.
Mišljenje većine bilo je da "postoje različita ograničenja kojima svaka osoba nužno podliježe radi općeg dobra". Na bilo kojoj drugoj osnovi, organizirano društvo ne bi moglo postojati sa sigurnošću za svoje članove.
Neke su se ustavne posebnosti promijenile, ali one temeljne nisu. Harper ovdje ponovno naglašava osjećaj za opće dobro, u vrijeme kada su podjele i nepovjerenje na vrhuncu.
Što se prije uhvatimo ukoštac s tom stvarnošću, bit ćemo bolje pripremljeni. Javnozdravstvena komunikacija utemeljena na dokazima jest neki početak, ali daleko od toga da je primjerena.
Potpuni plan trebao bi uspostaviti program istraživanja i razvoja koji se oslanja na društvene i humanističke znanosti; trebalo bi uspostaviti okvir, sredstva i poticaje za napredak našeg znanja o odrednicama uspješnih javnozdravstvenih inicijativa, sugerira Harper.
Postoji ogromna količina tekućih istraživanja koja nam pokušavaju pomoći razumjeti zašto su države tako različito reagirale na covid-19. Već je očito kako ovo složeno pitanje predstavlja naizgled popravljive varijable poput dobrog vodstva, ali i mnogo dublje, povijesno ukorijenjene kulturne čimbenike.
Plan izgradnje otpornosti morat će se suočiti s tenzijama između individualističkih vrijednosti i društvene kohezije, padom povjerenja javnosti u institucije, ulogom društvenih medija u oblikovanju stavova prema zdravlju i medicini te strukturnim nejednakostima koje su bile toliko očite tijekom cijele pandemije, oštro nastavlja Harper.
Predložena Bidenova strategija zaslužuje čistu peticu na tehničkom planu, ali ako se njezini nedostaci ne isprave, neće uspjeti na svom planu društvenog ponašanja. Previše dobro znamo kako je ta kombinacija djelovala - i kroz povijest i u ovom trenutku, zaključuje povjesničar zaraznih bolesti za Time.
