Metalni obruc je bio cvrsto stisnut. Bolno cvrst. Da stvar bude gora, mala plasticna kutijica koja je bila pricvrscena na njega pritiskala me iza lijevog uha. Doktor je ukljucio prekidac i odjednom sam se nasao u posve novom svijetu. Soba koja se cinila tako tihom i mrtvom odjednom je bila ziva i puna zvukova. Mogao sam cuti strujanje zraka u ventilaciji iznad glave. Cuo sam zamor u hodniku. Korake. Moje disanje. Zujanje fluorescentne zarulje odjednom mi je privuklo pozornost. Po prvi puta nakon dugo, dugo vremena cuo sam glas moga oca. - Cujes li me - pitao me. Nekoliko trenutaka nisam mogao progovoriti. Mislio sam "ovo je moj tata". Navrla su mi sjecanja iz djetinjstva. Prisjetio sam se kako me usnulog nosi u sobu. Govorio mi je nesto njezno. Uvijek mi je govorio tako njezno. Glas je odzvanjao u njegovim prsima i mojoj glavi dok me drzao u rukama. Sjetio sam se kako sam razmisljao – to je glas moga tate. - Da tata, cujem te – odgovorio sam mu. Osjecao sam se kao Alisa koja pada u zecju rupu.
Tonovi moje harmonike cinili su se toliko glasni
Nakon toliko godina zivota u gotovo potpunoj tisini zapanjio me puki broj zvukova koji me okruzivao. Bilo je jednostavno previse. Doktor je nesto govorio o dogovaranju termina za operaciju, ali nisam obracao pozornost. Bio sam previse zauzet slusanje svakodnevne pozadinske buke koju obicno ljudi nauce iskljuciti. Ruka mi je sama posegnula u dzep i uhvatio sam svoju usnu harmoniku. Lijecnik je izasao iz sobe. Izvadio sam harmoniku. Ruke su mi se tresle. Prislonio sam harmoniku usnama, zastao na trenutak i poceo svirati svoju omiljenu pjesmu "The Streets of Laredo".
Tonovi su se cini nevjerojatno glasnima. Jos jednom sam odsvirao pjesmu, upijajuci zvukove harmonike. Iako je nikada do sada nisam cuo tako jasno, prilicno dobro sviram. Zagradio sam ju rukama kako bih dao malo vibrata i pomaknuo malo jezik kako bih promijenio protok zraka preko registara. Sviranje usne harmonike je poput pjevanja. Kako sam svirao, cuo sam ljude u hodniku i cekaonici kako razgovaraju. Zvucali su ugodno iznenadeni. "Svira li to netko harmoniku", " Znam tu pjesmu", "Oh, koliko je proslo otkad sam zadnji puta to cuo..." cuo sam kako govore sestre i pacijenti. Pokusao sam se iskljuciti i usredotociti na pjesmu. Nakon nekoliko puta, prestao sam svirati i sa zaljenjem vratio harmoniku u dzep. "Ovo je bilo divno", rekao sam i na sekundu se divio vlastitom glasu. Nasmijesio sam se ocu. Uzvratio mi je osmjehom. - Dakle, djeluje? - pitao je. - Da, tata. Radi. Ovo je... - kazem - Cudesno – zavrsio je moju recenicu. Kad se lijecnik vratio, skinuo sam obruc. Odjednom, zvukovi su nestali. Sve je ponovo bilo u tisini.
Djetinjstvo mi je postalo niz operacija i bolova
Nisam oglusio odjednom. Islo je postupno, jedna infekcija uha za drugom. Roditelji su primijetili kako mijenjam glasove jos dok sam bio posve mali. Nakon prvog posjeta specijalista, djetinjstvo mi je postalo beskonacni niz bolova, infekcija i operacija – i svaki ciklus je pomalo stisavao moj svijet. Kada je nagluhost pocela stvarati probleme u komunikaciji, prilagodio sam se. Poceo sam se oslanjati na govor tijela i citanje s usana kako bi popunio praznine u rijecima koje su izmakle mom sluhu. Ubrzo, razgovor s nekime je iziskivao citavu moju pozornost. Morao sam prikupiti sto je vise moguce podataka ocima i potom iskoristiti intuiciju kako bi slozio sliku. Bilo je iscrpljujuce ali vremenom sam se izvjestio i mogao sam razgovarati, a da sugovornik ne bi niti primijetio.
Glazbom sam htio komunicirati
Zelja za boljim nacinom komunikacije odvela me glazbi. Vidio sam glazbu kao nacin da izrazim osjecaje bez rijeci. Poceo sam s usnom harmonikom. Majka mi je za Bozic poklonila krasnu "hohnericu". "Glazba je jezik i s glazbom nikada neces biti sam" rekla mi je dok sam drzao sjajni, srebrni instrument. Gdje god sam otisao, zahvaljujuci harmonici stjecao sam prijatelje.
Potom sam se okusao s bendzom. Otac me naucio klasicni stil sviranja noktima. To je bio pun pogodak jer bendzo je sam po sebi glasan, a osnova tog starinskog stila sviranja je toliko mehanicka da sam mogao svirati s drugima cak i kada nisam cuo vlastiti instrument.
Svuda sam isao kako bih svirao s drugima. Svirao sam s ulicnim glazbenicima u Atlantic Cityju, na festivalima u Pennsylvaniji, na stanicama podzemne zeljeznice Philadelphije... Nisam previse razgovarao s drugim glazbenicima o svojim problemima sa sluhom, ali kada jesam, cesto su se i oni pozalili na svoje poteskoce. Zbog toga, nikada nisam mislio da je ista posebno u mom sluhu.
Gitaru sam cuo preko kostiju
Nakon nekog vremena, utuvio sam si u glavu da zelim nauciti svirati gitaru. Lokalna radio stanica imala je country emisiju i sjeo bih pritiscuci glavu uz zvucnik. Pojacao bih i mogao sam cuti melodiju, ali ne i bas. Jednom su pustili pjesmu Mississippi Johna Hurta i jednostavno sam bio van sebe. Na pocetku pjesme je govorio o kavi i njegov glas je imao takav nevjerojatan ritam. Tada je poceo svirati i ostao sam bez daha. Zaljubio sam se u blues na prvi pogled. Od tada sam morao svirati gitaru. Jedini problem – sluh mi je vec toliko propao da vise nisam cuo sto sviram. Potegnuo bih zicu koliko god snazno sam mogao – i nista. Jedne noci sam presao prstima preko zica u ocaju. Gitara je bila ocev poklon i imala je poseban aluminijski pick-up kako bi zvuk bio jaci. Obraz mi je bio naslonjen na vrh vrata gitare. Frustriran, prosao prstima preko zica i odusevljen skocio jer sam shvatio da cujem i osjetim zvukove.
Neko vrijeme vjezbao sam gitaru tako da sam naslanjao glavu na vrat, a onda sam shvatio da mogu prisloniti zube o tijelo gitare. Preko kostiju sam naucio svirati jer preko zubiju, zvucni valovi su mogli rezonirati u lubanji i doci do auditivnih zivaca. Nisam shvacao znanost iza toga, znao sam samo da djeluje. Tako sam godinama svirao, pogrbljen nad gitarom, slusajuci kostima. Morao sam biti diskretniji kad sam nastupao, kako ljudi u publici ne bi mislili da grizem gitaru kao sto bi pas grizao kost. Nakon sto sam poceo shvacati logiku glazbe, mogao sam dugo svirati prema instinktu.
Ako sam se ja mucio, zasto bi drugi
Nakon nekoliko godina, odlucio sam olaksati svima koji su u slicnoj situaciji. To sto sam se namucio pekuci svoj zanat ne znaci da moraju i drugi. Poceo sam besplatno poducavati sviranje preko interneta. Eventualna zarada dolazila je od prodaje mojih knjiga. Ubrzo, islo mi je toliko dobro da sam si mogao priustiti zdravstveno osiguranje. Medu country glazbenicima, to je prava rijetkost.
Nagluhost me cak ucinila boljim uciteljem. Toliko sam dugo vjezbao razgovijetan govor da nisam imao problema pred kamerama. A kada god se netko pozalio na to kako je glazba teska, radosno bi istaknuo svoj sluh. To im je uvijek pobilo argumente i potaknulo ih da jos upornije vjezbaju.
Prvi puta u zivotu cuo sam sebe kako sviram
Nakon sto sam 20 godina stvarao glazbu, a da zapravo nisam cuo, 2009. sam otisao u bolnicu John Hopkins kako bi mi lijecnici stavili metalni obruc. Operirali su me nekoliko tjedana kasnije. Morao sam cekati tri mjeseca kako bi koza i kost oko titanskih vijaka zarasli, prije nego sto se procesori zvuka mogu ugraditi. Podosta umjetnika diljem svijeta donirali su svoje radove kako bi se novcem od prodaje pokrili troskovi koje ne pokriva zdravstveno. Nakon nekoliko tjedana, doslo je vrijeme za procesore. Audiolog mi je jos jednom objasnio i pokazao kako ga ukljuciti i kako ga prikopcati na utikac koji mi je virio iz glave. Kada ga je ukljucio, iznenadio sam se koliko je zvuk jasniji i cisci neko kada sam iskusavao uredaj na metalnom obrucu.
Bas kao i prosli put, preplavili su me zvukovi. Cuo sam ocev glas. Tada sam uzeo gitaru. Nakon toliko mnogo godina sviranja prema osjecaju, cuo sam njene tonove. Cinilo mi se kao da plesu po sobi. Trudi sam se ostati stalozen, ali srce mi je tuklo sto na sat. Upalilo je. Cujem. Ne samo to, u stvari sam sasvim dobar gitarist. Do tog trenutka nisam bio siguran djeluje li zaista moj pristup country glazbi.
Radosno sam priznao: Prisluskujem
Nakon audiologa, tata i ja smo otisli u kantinu. Gotovo da mi se vrtjelo u glavi od svih novih zvukova. Sjeli smo za stol, a mogao sam cuti tude razgovore. Prilicno me ometalo sve dok nisam shvatio kako slusam tri zene koje tracaju na drugom kraju sobe. Uzbuden sam priznao ocu da prvi put u zivotu prisluskujem. Tata je otisao do njih i objasnio im kako zahvaljujuci slusnom aparatu usidrenom u kost mogu cuti njihov razgovor. Poskocile su od radosti i pocele hvaliti Boga.
Zivot sa slusnim aparatom je istodobno i isti i posve razlicit. I dalje sam glazbenik, i dalje sam posvecen tome da podijelim moje umijece sa svakim tko zeli stvarati glazbu. Ali to sto cujem je uvelike prosirilo moj svijet. U glazbenoj koloniji u Marylandu, upoznao sam Amy. Ona je bila jedna od mojih on-line ucenica i odlucila je upoznati me. Sada kada sam ju mogao cuti, prijatelji su me nagovarali da ju pozovem na spoj. Nakon kratkog udvaranja, vjencali smo se u listopadu 2010.
Zaprosio sam ju valcerom
Mjesecima prije no sto sam je zaprosio, napisao sam valcer za bendzo za nju. Nakon nekoliko dana, konacno sam skupio hrabrosti zasvirati ga njoj. Vec nakon nekoliko taktova lice joj se ozarilo i uskliknula je "to je moje". Znala je da je to njena pjesma i znala je sto joj govorim glazbom.
Drugi slusni implantant ugradili su mi 2013. i onda sam mogao cuti stereo. Nekolicina mojih ucenika doslo je ispred bolnice. Amy me cvrsto drzala dok su nam oni i otac svirali podoknicu.
Moj sluh je daleko od savrsenog. I dalje moram citati titlove dok gledam film. Aparatice ne mogu nositi tijekom noci pa smo zena i ja razvili svoj mali govor dodira jer ne mozemo saputati si na jastuku. Telefoniranje je i dalje izludujuce tesko. Cak i ako cujem rijeci, toliko sam se naviknuo na vizualne znakove da su mi glasovi nerazumljivi. Iskreno, malo me zastrasuje telefoniranje i vjerujem da izludujem zenu jer onda svi telefonski dogovori ostaju na njoj.
Nikada sluh ne uzimam zdravo za gotovo
Obozavam svakodnevne zvukove. Voda koja kapa iz slavine. Kava koja krcka u loncicu. Potmulo tutnjanje groma i ostri prasak munje. Jesensko lisce koje susti i pucketa pod nogama dok setam sumom. Cak i zujanje komarca oko mog aparatica me ispunjava odusevljenjem.
Jedna super karakteristika novog modela aparate je bluetooth dio koji salje signale iz MP3 ravno u procesor. Obozavam slusati Davea Grohla i Henryja Rollinsa. Nevjerojatno je iskustvo kada vam se ravno u lubanju pusta Beethovenova sesta simfonija. Nikada mi ne dosadi. Mislim da je Beethoven pokusao "Pastoralom" izraziti svoju ljubav prema setanju sumom. Mislim da to remekdjelo obuhvaca i moje osjecaje kad sam setam osuncanim zaljevom.
Ponekad, iskljucim aparat i svijet ponovo zapada u tisinu koju sam tako dobro upoznao. Uzimam gitaru, oslonim zube i sviram kao sto sam svirao 20 godina. Ne cinim to kako bih se iskljucio, iako je to ponekad primamljivim. Ne, to cinim kako bih se podsjetio na to koliko sam daleko dogurao. Nikada ne zelim ovaj dar sluha uzimati zdravo za gotovo. Svaki dan mogu cuti pjev ptica, glas svoje supruge, svoju gitaru i sve ostale svakodnevne zvukove i svjestan sam da je to dragocjeno.
Ne bih mijenjao niti jednu stvar
Ponekad, ljudi koji znaju moju pricu kazu nesto poput kako je nepravda da glazbenik ostane bez sluha. Kako Bog moze uciniti tako nesto. Pokusavam im objasniti da na gubitak sluha nikad nisam gledao kao nesto lose. Da, dogodio se. Da, neke stvari su bile teze zbog njega. Ali uceci stvarati glazbu i zaobilaziti nesto sto je na prvi pogled invaliditet me naucilo da ju vise cijenim. Sve poteskoce koje sam imao u komunikaciji naucile su me da cijenim obican razgovor. Pogledajte moj zivot sada. Imam prekrasnu suprugu. Imam divnu obitelj. Imam glazbu. Imam ucenike i prijatelje diljem svijeta. Ne bih jednu stvar promijenio.
