Većina će na spomen Božića prvo pomisliti na ukrašeno božićno drvce i poklone, no zašto uopće kitimo jelku i zašto baš na Badnjak?
Nekoliko je teorija i mitova o tome kada je počeo običaj kićenja božićnog drvca.
U mnogim kulturama, od drevnih Babilonaca, starih Grka, Rimljana i Perzijanaca, do germanskih poganih plemena, slavio se zimski solsticij, odnosno ponovno rađanje boga Sunca. Sastavni dio svetkovina bilo je stablo, hrastovo ili zimzeleno, a prema nekim teorijama na njemu su prinosili žrtve bogu kojeg su slavili.
Ukrašavanje bora smatra se poganskim običajem koji se zadržao i nakon dolaska kršćanstva. Kada je Crkva odredila 25. prosinca kao dan rođenja Isusa Krista, umjesto poganskog slavljenja zimskog solsticija, počeo se slaviti Božić. Uz to, zadržano je ukrašavanje stabla.
Dvije teorije
Jedna od teorija zašto se božićno drvce ukrašava na Badnjak jest da je sve počelo u Njemačkoj u 16. stoljeću kod luterana, nakon čega se proširilo na cijeli svijet.
Druga legenda govori o engleskom redovniku sv. Bonifaciju koji je, podučavajući Kristov nauk u Njemačkoj, naišao na skupinu pogana okupljenih oko velikog hrasta koji su htjeli žrtvovati djecu bogu Thoru. Kako bi spasio djecu, redovnik je srušio hrast, a na njegovom je mjestu izraslo stablo jele. Jela je kasnije postala simbol Svetog trojstva zahvaljujući svom trokutastom obliku.
Običaj kićenja bora u našim se krajevima pojavio sredinom 19. stoljeća pod utjecajem germanskih naroda. Dotad je postojao običaj unošenja badnjaka, mladog stabla ili grane hrasta, u kuće, što se i dan-danas zadržalo kao običaj kod pravoslavnih vjernika.
Iako svi znaju kada se bor kiti, mnogima nije jasno kada ga treba pospremiti. Najraširenija teorija jest da se može držati okićenog sve do nedjelje nakon Sveta tri kralja.
