Među mnogim je drevnim narodima vanjska neuređenost i neurednost – odjeća od lošije tkanine i namjerno izazvan uprljan izgled, napose pepelom – bio znak žalosti, ili zbog tugovanja ili pokoravanja kakvoj kazni. Tako je, posebno na kršćanskom zapadu, bilo sve do 12. stoljeća. I dan-danas zadržala se fraza posuti se pepelom kao znak priznanja pogreške i želje da se krivnja popravi, no i izreka izdići se iz pepela kao znak novog i boljeg života.
Smisao korizme
Nedjelja se slavi od početaka kršćanstva, a posebno svečano Vazmena nedjelja. Za tu su se svetkovinu od ranih vremena kršćani pripremali. U 2. stoljeću dvodnevnim strogim postom, pokorom i milosrdnim djelima. Početkom 3. stoljeća, vjerojatno pod utjecajem osmodnevne židovske Pashe, ti su se običaji proširili na cijeli Veliki tjedan, na osminu od Nedjelje muke Gospodnje (Cvjetnica) do Velike subote. Usporedno se obilježava 40-dnevlje, samo što to još nije bila korizma cijele Crkve.
Taj početni dvodnevni post povezan je s brojem 40. Tadašnja se korizma poziva na 40 Isusovih sati u grobu kao što se današnja povezuje s 40 Isusovih dana u pustinji Prema židovskoj predaji, žena se 40 dana nakon poroda smatrala ponovno čistom: tek tada je mogla u Hram kako bi dijete prikazala Jahvi. Stoga se blagdan Prikazanja u Hramu (Svijećnica) slavi 40 dana nakon Božića.
I iz Staroga se zavjeta čita o 40 dana priprave. Veliki opći potop, iz kojeg je Noa spasio sva stvorenja od istrebljenja, trajao je 40 dana. 40 su godina Židovi lutali pustinjom. Nakon izlaska iz Egipta Mojsije je na Sinaju proveo 40 dana. Prorok Ilija 40 je dana hodočastio do Horeba, Božje gore, kad je poželio umrijeti i to okrepljen samo nebeskom hranom. Grad Niniva imao je 40 dana za obraćenje. Zajednička je tim razdobljima izdvojenost u javnosti, post, pokora, i napokon – nagrada novom posvećenošću.
Tako je i 40-dnevna korizma od ranih vremena kršćanstva bila posebno usmjerena katekumenima (nekršćanima koji se spremaju primiti inicijacijske sakramente svetog krštenja i svete potvrde) i pokornicima. Smisao je korizme od starine bio vođen Pavlovim pozivom, uvrštenim u liturgiju Velike subote: ''Očistite stari kvasac da budete novo tijesto (Kor I,5,7).'' Nicejski sabor (325. g.) već poznaje četrdesetnicu kao razdoblje vazmene priprave.
Pokorništvo
Valja se prisjetiti kako su pripravnici za krštenje (katekumeni) u rano doba Crkve bili odrasli ljudi. Morali su prije krštenja u trogodišnjoj kušnji pokazati kako su dostojni da prime sakrament, a razdoblje u kojem su bili posebno uočljivi svim članovima zajednice bila je korizma: krštenje za oproštenje grijeha primali su u Noći vazmenog bdjenja, na Veliku subotu, a potom cijeli tjedan nosili bijele haljine.
U ona vremena sakramentu pomirbe (ispovijed i oprost grijeha) moglo se pristupiti samo jedanput u životu. Stoga se mlađim ljudima savjetovalo da tu posebnost čuvaju za stare dane. Možda su zato pokornički postupci, koji su se iskazivali i privatno i javno, bili znatno češći.
U knjizi Liturgijska sakramentologija Zvonko Pažanin opisuje kako su se potkraj 4. stoljeća ustalile dužnosti pokornika. Molitvama, postovima, milostinjom i drugim dobrim djelima dokazivali su svoje obraćenje. Pokornička su djela bila dijelom javna, a dijelom privatna. Privatna se pokora sastojala u tome da je pokornik postio, spavao na tvrdom ležaju ili u pepelu (nije u bajci o Pepeljugi sve izmišljeno), posvećivao se dugim molitvama i uzdržavao se od kupanja.
Javno su pokornici morali nositi pokorničku odjeću i pokornički pojas kao poseban znak. U crkvi su stalno klečali iako tada klečanje u crkvi nije bio dio obreda za ostale vjernike. Neke su im službe bile zabranjene (vojska, javna služba, trgovina, stupanje u svete redove), a poseban je vid pokore bio prijevoz i ukapanje mrtvih. Bilo im je zabranjeno sklopiti brak (koji tada još nije bio sakrament), a oženjenima je propisano doživotno uzdržavanje od spolnih odnosa.
Za pokornike su bili određeni i stupnjevi (redovi) pokorništva. To je bilo ponižavajuće jer bi ih ostali vjernici glasno osuđivali i korili. Stupnjevi nisu bili ni sadržajem ni trajanjem sasvim jednaki u svim biskupijama, no opći je model bio ovaj:
- Flentes (plačući). Nisu imali pristupa u crkvu, nego su pred crkvom preklinjali vjernike da se za njih mole.
- Audientes (slušajući). Smjeli su ući na Službu riječi, ali su morali slušati stojeći sasvim kod ulaznih vrata da prije Euharistijske službe.
- Substrati (podložni ili prostrti). Smjeli su prisustvovati i Euharistiji, no sve su vrijeme morali biti u pokornom položaju, klečeći ili potrbuške ležeći na podu.
- Consistentes (trajno ili zajedno stoje). Mogli su biti na cijelom euharistijskom slavlju, ali im je bila uskraćivana pričest.
''S obzirom na duljinu, Didascalia apostolorum navodi sedam tjedana; Origen kaže da pokora treba trajati duže od katekumenata (dakle, više od tri godine). Tertulijan smatra da je pokora od sedam godina nametnuta babilonskom kralju ipak bila pretjerana. Bazilije Veliki navodi da bi za ubojstvo trebalo odrediti dvadeset godina pokore. U svakom slučaju biskup je određivao dužinu i sadržaj pokorničkog vremena. Ako bi pokornik napustio svoj pokornički stalež, bio bi zauvijek isključen iz zajednice: napuštanje ovog staleža bilo je gotovo izjednačeno s otpadništvom“, navodi Pažanin. A za one koji bi sve to izdržali, slijedio je obred otpuštanja iz pokorničkog reda i pomirenje s Bogom i ljudima.
U 4. je stoljeću korizma počinjala prvom korizmenom nedjeljom. Zbog isključivanja Svetog trodnjevlja (V. četvrtak – V. subota) iz korizme te radi odvajanja nedjeljnog slavlja, u 5. stoljeću mjesni biskupi sve više propisuju početak korizme na Čistu srijedu. Pepelnicom bi počinjala i javna pokora za one koji su počinili teške zločine (otpadanje od vjere, ubojstvo, preljub). Oni su odijevali pokorničku odjeću, posipali se pepelom i, nerijetko uz samobičevanje, obilazili gradom.
U isto se vrijeme počinje javljati i širiti simbolično posipanje pepelom svih vjernika. Tako je Pepelnica ili Čista srijeda (lat. Caput ieiuni – Glava posta) već dugo početak korizmenog vremena, četrdesetnice, raširen u zapadnome kršćanstvu. Kad se 1969. posljednji put prepravljao Rimski obrednik, željelo se postići matematičku čistoću i uglaviti početak korizme na Čistu nedjelju. Usprotivio se ni više ni manje nego papa Pavao VI. I tako bi srijeda, dan početka korizme. Pravoslavni kršćani i katolici istočnog obreda počinju korizmu Čistim ponedjeljkom. Bez zahtjeva za svim starim običajima i vanjskim iskazivanjem pokore, učenje današnje Crkve ipak ističe važnost i osobnog i javnog vida pokore.
Nekad je javni čin pokore bilo kudikamo raširenije na Zapadu nego na Istoku. No, do Velikog istočnog raskola 1054. praksa se javne pokore uvelike prorijedila. Godine1091. papa Urban II. na saboru u Beneventu određuje obred posvećenja pepela i posipanja pepelom svih vjernika kao znak želje da se u korizmi prisjete vlastite smrtnosti i nužnosti obraćenja životu po Evanđelju te se pripreme za obnovu krsnog zavjeta na Veliku subotu, baš kada su katekumeni bivali kršteni, te dostojno proslave vazmeno otajstvo Gospodinova uskrsnuća. I do današnjih se dana obred pepeljenja zadržao.
Pepeo Pepelnice
Pa ipak, još do 12. stoljeća, kao trag nekadašnjeg strožeg propisa, na Pepelnicu su javni pokornici bivali privremeno isključivani iz bogoslužja: u korizmi su misne obrede mogli pratiti samo izvana. Istodobno je počeo postajati sve češći običaj dobivanja obrednog pepela od lanjskih grančica posvećenih na posljednju nedjelju korizme, Cvjetnicu.
Palmove, maslinove ili ma koje druge grane, baš kao i cvijeće (odatle, napokon, i naziv Cvjetnica) mogu se blagosloviti. Zakonik kanonskog prava (1171) Rimokatoličke crkve kaže: „Neka se s posvećenim stvarima, koje su posvetom ili blagoslovom određene za bogoštovlje, postupa s poštovanjem i neka se ne upotrebljavaju u svjetovne svrhe ili u svrhe koje njima ne odgovaraju, makar bile u privatnom vlasništvu.“ Stoga bi blagoslovljene grančice trebalo bilo zakopati u zemlju ili spaliti. Treći je prikladan način čuvati ih na dostojnom mjestu u vlastitu stanu kao ukras i blagoslov domu.
U zemljoradničkim su krajevima česti običaji zakapanja grančica: tako zemlja i svaki plod zemlje bivaju posvećeni tom blagoslovinom. Drugdje su se grančice palile i tako kadile i stambene i gospodarske zgrade za zaštitu prostora i svih koji prebivaju u njima. Pučko je vjerovanje kako blagoslovljene grančice štite od groma pa su se grančice zaticale u rogove kućne strehe ili palile na ognjištu kako bi se dimom označio dimnjak kuće i tako zgrada bila zaštićena od udara munjom. I danas se gdjegdje nailazi na te običaje.
Ipak je najčešće paljenje grančica te potom upotreba njihova pepela u obredu pepeljenja na Pepelnicu. Pepeo je istodobno i znak prošlosti, prolaznosti i mogućnosti uzdizanja iz pepela. Pepeo je znak pokore, ali i znak čišćenja i obnove. Od 8. se stoljeća u Crkvi pri posveti crkve i svih predmeta koji se u njoj rabe – uz ulje, vodu i sol – upotrebljava i pepeo.
Nema posebnog liturgijskog obreda za paljenje maslinovih grana. Ipak se na pojedinim mjestima grančice pale organizirano, uz molitvu. Dopušteno je i nabavljanje gotovog pepela za one svećenike koji nemaju priliku sami paliti grančice. U Sjedinjenim Državama čak postoje tvrtke koje se bave skupljanjem, sušenjem i paljenjem grančica te dostavom pepela. U svakom slučaju, valja imati na umu kako posao nije jednostavan. Tanke grančice koje su se sušile godinu dana mahom planu. Tako može nastati silan oganj. Uz to, za malo je pepela potrebno mnogo grana. Pozamašan naramak, oko metra dugačak i s tridesetak centimetara promjera, dat će tek čajnu žličicu pepela.
Ti, što prah jesi, u prah ćeš se prometnuti
Kako god da se grančice spale, pepeo je glavni za obred pepeljenja koji može biti samostalan ili pod svetom misom. Kršćaninu molitva redovito počinje znakom križa te skrušenjem i molbom oprosta za grijehe. I u skupnim je molitvama i obredima tako. Uobičajeni se pokornički čin na Čistu srijedu izostavlja. Pepeljenje je, naime, čin iskazanog kajanja i prošnje za oprost grijeha, a to je upravo posebnost ovog dana.
Pepeljenje može biti samostalan obred ili unutar misnog slavlja na Pepelnicu, a u ostalim je dijelovima jednako misnoj službi Riječi. Nakon toga ili se nastavlja liturgija prema korizmenom redu ili, kad je obred samostalan, nakon propovijedi te blagoslova pepela i pepeljenja slijedi Opća molitva i otpusni blagoslov. Pepeo se može blagosloviti i prethodno, izvan obreda.
Obred pepeljenja može se izvesti posipanjem praha po glavi ili pomazivanjem u znaku križa na čelu. Za pomazivanje, pri blagoslovu pepela u nj se dodaje blagoslovljena voda i posvećeno ulje. Za posipanje, samo se znakom križa pepeo uzgred poškropi blagoslovljenom vodom.
Pri pepeljenju, djelitelj blagoslovine izgovara riječi: „Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ ili „Obrati se i živi po Evanđelju“ – obredne formule koje podsjećaju na ništavnost i na obnovu. Primatelj blagoslovine odgovara s Amen. Izvan misnog slavlja na Čistu srijedu, obred pepeljenja može se upriličiti do uključno Čiste - prve korizmene nedjelje.
Korizma danas
Prema Rimskom misalu, službenom propisu razdoblja liturgijske godine te reda liturgijskih molitvi i čitanja, korizma počinje na Pepelnicu, a završava na Veliki četvrtak prije misnog slavlja Gospodnje večere. Redovito je to svečana večernja misa: budući da je korizma završila, pjeva se Slava. Sve nedjelje između Čiste srijede i Velikog četvrtka obuhvaćene su korizmom, broje se kao korizmeni dani i zovu se korizmene nedjelje. Ono što zbunjuje nevježe jest da je nedjelja kao Dan Gospodnji izuzeta od posvemašnjih pokorničkih ustezanja, ali ipak korizmeni dan.
Naime, u prošlosti zapadnoga kršćanstva subotom se nisu izvršavali pokornički čini, a u istočnom je tim izuzećem bila obuhvaćena i nedjelja. Takvi su izuzeci pojedinih dana bili gotovo nužni jer su opći i posebni zahtjevi pokore bili veoma zahtjevni. No prema suvremenom obredniku nedjelje jesu korizmeni dani. Uz suvremeno imenovanje tih nedjelja brojem prihvaćaju se i tradicionalni nazivi (Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna, Gluha ili Crna, Cvjetna).
Suvremena korizma po rimskom obredu traje duže od 40 dana. Isusovo povlačenje u pustinju obilježeno je unutar korizme s početnih 40 dana – od Čiste srijede do Cvjetnice na koju se blagoslovom grančica obilježava kraj tog biblijskog posta i slavni ulazak u Jeruzalem. Ista je nedjelja i prvi dan Velikog tjedna posvećenog muci i smrti Isusa Krista. Zato se na misnom slavlju čita ili pjeva Muka.
Do nesklada između teorijskog i stvarnog broja dana vazmene pokore i obnove došlo je zbog tisućljetnih prilagodbi različitih načina određivanja dana, njihova broja te postupaka i obreda u pojedino doba korizme.
POGLEDAJTE GALERIJU
POGLEDAJTE VIDEO Provjerili smo čega se Hrvati planiraju odreći u korizmi: Odgovori bi vas mogli nasmijati
