Robin Mikulić, novinar kulture na Telegramu, jako voli kuhati za prijatelje. Stoga je za ŽenuNet u rubrici Kultura na pauzi odlučio otkriti svoje omiljene recepte
Pred nama je produljeni vikend. Preživjeli smo dječje bolesti (a kad kažem mi, mislim na autora ovog članka, uvaženo uredništvo i vas, cijenjene čitatelje, koji se ponovno vraćate naklapanjima jednog kulinarskog naturščika), naučili smo i da se neke stvari ne mogu siliti čak ni pod prijetnjom smrću i dogurali smo do onoga čemu se veći dio nas zaposlenih poreznih obveznika veseli – kratkom izletu na obalu.
Ne znam za vas, ali mene moji prijatelji vode na nekoliko dana na Cres. Nadam se da su i vaši jednako dobri. Uglavnom, toj se avanturi veselimo već mjesecima. Kupili smo čak i šator, vreće i sve one druge nepotrebne stvari koje vam talentirani prodavači kao naivnom amateru mogu prodati. Oboružali smo se kremama za sunčanje, balzamima za upaljenu kožu koja obično vapi za melemima nakon što zaboravimo da nije stvorena za višesatna prženja na užarenom ljetnom suncu i svim onim drugim kremama kojima ne znamo točnu svrhu, ali svejedno svi tvrde da su nužne. No i to je okej, imamo, naime, odličnu dermatologinju koja sasvim sigurno savršeno dobro zna što radi.
Za avanturu se valja pripremiti varivom
Kako to obično biva, nizinske smo pripreme obavili kod mene. Taman su me neki dan posjetili i roditelji pa nisam morao čak ni do dućana. Sa sela su mi donijeli brdo povrća iz vrta oko kojeg se moja mama i baka još uvijek svađaju, barem kad je u pitanju red zalijevanja. Povrće je nešpricano, koliko znam, a znam to zasigurno bolje od kupaca jednog od naših donedavno najjačih OPG-ova koji su prodavali muda pod bubrege. Ostalo mi je i nešto graha, a u stanu uvijek imam i nekog špekeca, o ječmu da i ne govorim. Ipak mi je to najdraža žitarica koju mnogi nepravedno zapostavljaju.
Kuhao sam ričet, varivo koje sam kao dijete mrzio iz dna duše. Znalo se čak događati da bih plakao pred vratima ako bih prije ulaska u kuću namirisao da se kuha. Ozbiljno, krokodilske suze. Danas, doduše, nemam pojma kako sam uspio namirisati ričet s obzirom na to da on stvarno nema baš neki jak miris, kao, recimo, kiselo zemlje ili bubrezi, koje sam, interesantno, oduvijek volio. Makar moja mama tvrdi da ona nešto što mi doma zovemo kiselim krumpirom može namirisati s ulice. Realno, nije baš najukusnija stvar na svijetu, ali se pojede. Bilo kako bilo, valjda je taj istančani njuh za stvari koje ne volimo jesti, a njoj se još i danas diže želudac kad se vraća kući i s ulice namiriše bakin kiseli krumpir, neka paranolmalna obiteljska crta, tko će ga znat.
Tek sam nedavno doznao da je ričet sinonim za ječam
Uglavnom, vratimo se mi tom našem ričetu. Riječ je o grah-varivu s ječmom. Tek sam nedavno, na svoju veliku sramotu, saznao da je ričet zapravo samo sinonim za ječam. Vjerojatno sam se prije previše bavio idejom koliko je to jelo grozno pa nisam obraćao pozornost na jezično bogatstvo hrvatskog u čemu inače neviđeno uživam. Recepti variraju, svaka prava Međimurka (ili u ovom slučaju Međimurec, iako bi to neki zasigurno iz meni nepoznatih razloga nazvali diskutabilnim) ima svoj recept u koji se kune. Svima im je zajedničko to što se najprije dinstaju luk i češnjak, kobase ili neki oblik dimljenog mesa, te mrkva. Grah, naravno, ali njemu ćemo se još vratiti.
A onda dolazimo do varijacija, neki svome ričetu dodaju peršin i celer, drugi rajčicu i papriku, a ja sve. E, da. Navodno je obvezna i zaprška (brašno i crvena paprika preprženi na, preferabilno, svinjskoj masti). Ja je ne volim. Ne smeta me nimalo ako zafrig, kako mi u Međimurju zovemo zapršku, ne uništi inače sasvim pristojno jelo. Možete sve podliti i s malo vina, ali ne morate. Od začina će vam nužni biti crvena paprika, sol, papar, lovorov list i malo timijana, ako ste baš ludo raspoloženi. Gemišt je nezaobilazan uz ovo jelo i to u svim fazama pripreme.
Zašto je grah poput penzionera?
Grah, dakle. Postoje dvije do tri opcije. Prva je da koristite svježi ili prisni grah. Njega treba samo kuhati dok ne omekša, prije nego što završi u ričetu. Zatim se možete poslužiti i suhim grahom kojem će trebati ipak malo više njege. Prije uporabe mora stajati neko vrijeme i namakati se u mlakoj vodi poput penzionera, što bi moglo potrajati dosta dugo. Zatim ga treba kuhati. Moja baka bi vam rekla čak i u tri vode. Zašto? Ne znam, pitajte nju. No, gotovo sam siguran da ima veze s onom pjenicom čudnovate boje i konzistencije koja ima tendenciju pojaviti se na površini lonca. Dakle, kuhate, kuhate, kuhate, a onda još malo kuhate taj nesretni grah. Tek ga onda dodajete ostatku variva. A postoji i treća opcija - konzerva. Primijetit ćete, obratite li malo više pozornosti, da sam malo varao. Fotografirao sam suhi grah, iz čisto estetskih razloga, a koristio onaj iz konzerve. Vjerujem ja u bio, eko, prirodno i zeleno, ali sam i dozlaboga praktičan. Tko više grah kuha sto tisuća sati?
Eto, na kraju varivu možete dodati i trunku octa, kao što bi to napravila moja druga baka ili, pak, prije konzumacije u tanjur ukapajte malo limuna, kao što sam to ja učinio. To će promijeniti sve što ste ikad mislili da znate o ričetu, vjerujete mi. Ja sam svoj jeo uz kukuruzni kruh, vi svoj jedite uz što god vam odgovara; čak i salatu iako bi vas moj otac zbog toga proglasio luđakom. No, ja nisam on, tako da ne brinite. Kultura hrane svodi se, ipak, na sebičnu ugodu koju ne valja osuđivati - sve dok se znate služiti beštekom kako se spada. Uživajte u ričetu, a uživat ću u njemu opet i ja kad se vratim s otoka (preživim li, naravno, tu avanturu). Do tada, nazdrovje!
