Škorpioni su rasprostranjeni po cijelom svijetu. Poznato je za
sada oko 1.500 vrsta, a od svih poznatih vrsta, tek ih je
dvadesetak otrovno za čovjeka!
Takvih je najviše u pustinjama i tropskim predjelima pa ne moramo
strahovati.
Škorpion vuče svoje porijeklo više 400 milijuna godina unatrag, a tada je bio i znatno veći. Većina današnjih škorpiona velika je od 1,5 do 18 cm.
Na južnom dijelu Balkana živi najveći europski opasni balkanski štipavac (Buthus gibbosus), dug do 8 cm.
Danju miruju dok noću idu u potragu za hranom. Većina vrsta su
solitarne jedinke, aktivne noću.
Mreža na prozoru izrazito je korisna jer sprečava ulazak ne samo
komaraca i muha nego je jedan od načina kako se riješiti
škorpiona u kući.
Danju se skrivaju u tlu, pod komadima drveća ili kamenjem,
bježeći od svjetlosti i predatora.
Zanimljivo je da svi škorpioni sjaje fluorescentnim zelenim
sjajem kada ih se obasja UV svjetlošću.
Poznati su po tome da odjednom mogu pojesti veliku količinu
hrane, a preživjeti bez nje mogu čak i do godinu dana!
Kod otrovnih škorpiona kliješta su uža, a rep deblji, dok je kod neotrovnih rep uži. Škorpioni s velikim kliještima najčešće imaju slabiji otrov, a velika kliješta služe mu za drobljenje hrane.
Svi škorpioni imaju osam nogu i jedan par kliješta.
Škorpioni imaju i dugačak, tanak i člankovit rep koji završava
izrazito šiljatom bodljom, a ta je bodlja izravno povezana sa
žlijezdom za lučenje otrova. Dok se kreće, škorpion drži rep
savijen u luku iznad tijela. Kad ščepa plijen svojim kliještima,
savija rep preko glave i bodljom ubada tijelo žrtve. Njegov otrov
je u stanju ubiti ili paralizirati kukce, pauke i sve ostale
životinje kojima se škorpion hrani.
U Hrvatskoj je otkriveno sedam vrsta škorpiona i sve su svrstane
u rod Euscorpius, a žive u priobalju.
Oni su razmjerno slabog otrova i nema opasnosti za život ubodene
osobe.
Nikada neće namjerno napasti čovjeka, već samo ako slučajno
stanete na njega ili ako se zavuče u odjeću.
Ipak s pravom se pitate kako se riješiti škorpiona u
kući.
Prije će se desiti da ga iz van donesete u nekoj torbi s izleta
ili slično , nego da vam škorpion sam zaluta u kuću.
Ne postoje specijalni savjeti ni postupci kako se riješiti škorpiona u kući, jer ipak kod nas nije u većem broju zamijećeno njegovo prisustvo u kućama. Tako jedini savjet da dobro pregledate stvari koje unosite u kuću a stajale su neko vrijeme vani, te postavljanje mreža na sve otvore stana ako okolni uvjeti ukazuju na mogućnost postojanja škorpiona.
Stariji škorpioni uglavnom se kreću i žive sami. Parenje se odvija tako da mužjak ostavlja spermu na tlu, a ženka je unosi u spolni otvor. Mužjak ostavlja spermu tek kada pronađe dobro mjesto, a ovo zavođenje može trajati od jednog pa do čak 25 sati! Ponekad je to toliko dugo da ženka izgubi interes i ode. Jaja se oplođuju i razvijaju u njezinom tijelu, a to može trajati od nekoliko mjeseci do godinu dana. Rađa se od šest do 90 mladih koji su dugi tek nekoliko milimetara. Ipak, većina škorpiona dobiva osam mladih. Mali škorpioni nakon rođenja vise na leđima majke i tu ostaju oko tjedan dana, odnosno dok se prvi put ne 'presvuku'. Osim toga, majka im je potrebna kako bi održavali normalnu vlažnost tijela. Škorpioni se moraju presvući od pet do sedam puta dok ne sazru.
Obično se misli da ženke redovito pojedu mužjaka nakon parenja. Da, to se događa, ali ne često. Nakon ostavljanja sperme mužjak daje petama vjetra kako se to ne bi dogodilo.
U Hrvatskoj obitava relativno neopasni mediteranski škorpion. Europski škorpion sadrži tzv. alfa-škorpionski toksin. Simptomi trovanja počinju s veoma jakom lokalnom boli, a zatim se, ovisno o podneblju i drugim činiteljima, javljaju palor, tahikardija i hipotenzija. U drugoj fazi se javlja spazam mišica, grčevi, hipotenzija i bradikardija. Kod nekih vrsta je moguć edem pluća i smrt od respiratornog aresta, ali ne kod europskog škorpiona. Postoje protuotrovi, ali su oni vrlo specifični i ne može se primijeniti meksički protuotrov za ubod europskog škorpiona. U slučaju da imate "bliski susret" sa škorpionom, odmah potražite pomoć liječnika. Količina otrova koja se injicira u žrtvu je pod kontrolom mišića i obično iznosi 0,1-0,6 mg.
