Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. stoljeća koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljećasve je više potiskuje latinica. Autor ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige. Poznato je da postoje dva tipa glagoljice – obla i uglata, ali i trokutasta glagoljica koja je najmanje poznata.
Oblu glagoljicu poznavao je sav slavenski svijet, uglatu samo Hrvati jer nastaje u 13. stoljeću, a u već u 12. stoljeću glagoljica ustupa mjesto ćirlici.
Trokutasta glagoljica vjerojatno je u uporabi bila od 9. do 10. stoljeća. Od 10. do 12 stoljeća u uporabi je obli tip glagoljice, a od 13. stoljeća Hrvati pišu uglatim tipom. Sva tri tipa izvode se iz Jončeve rozete, ali u svakom od tipova vladaju posebna pravila. Za razlikovanje tipova važno je crtovlje i važna su oka.
Grafemi starijih tipova (trokutasta i obla) ne protežu se kroz cijelu rozetu kao što je slučaj s uglatom glagoljicom. Slova mogu biti u gornjem, donjem i središnjem dijelu rozete. Trokutasta glagoljica ima oka u obliku trokuta koji se uvijek dodiruju, obla ima okrugla oka koja su i nešto manjih dimenzija stoga je nužno da budu povezana crtama. Crte mogu biti ravne ili zakrivljene. Uglata glagoljica ima četvrtasta oka koja se također povezuju (ravnim) crtama.
