Smeđa gorušica potječe iz Azije. Još su je stari narodi koristili kao ljekovitu i začinsku biljku. Sjeme gorušice ima jaki okus i ljutinu pa se stoga koristi u pripremi senfa.
Sjemenke se prešaju kako bi se stvorilo gorušičino ulje, a jestivo lišće se može jesti kao gorušičino zelenje.
Smeđa gorušica spada u skupinu biljnih vrsta roda Brassica i Sinapis.
Postoje tri vrste gorušice:
Blaga, bijela gorušica (Sinapis hirta) koja raste u Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i na europskom dijelu Mediterana.
Kultivacijom se proširila po cijelom planetu.
Smeđa gorušica ili Indijska (Brassica juncea), izvorno potječe s podnožja Himalaje.
Komercijalno se sadi u Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi i SAD-u.
Crna gorušica (Brassica nigra) se sadi u Argentini, Čileu, SAD-u pa i nekim europskim zemljama. I u ovim zemljama se sadi isključivo u komercijalne svrhe.
Znate li da je Kanada je zemlja u kojoj se uzgaja čak 90% gorušičinog sjemenja za međunarodno tržište?
Posljednjih 50 godina crnu gorušicu zamijenila je smeđa gorušica pa je stoga uzgoj crne sada uglavnom ograničen na Indiju i Etiopiju gdje se i koristi kao začin.
Gorušica ima vrlo kratko vrijeme vegetacije, od 90 do 100 dana.
U našim krajevima smeđa gorušica se može sijati u ravničarskim krajevima a prosječni prinosi sjemena iznose 1600-2500 kg/ha.
Smeđa Gorušica sadrži glukozinolate. Njihovom razgradnjom nastaje produkt koji ima biofumigantno ili bioinsekticidno djelovanje, pa se preporučuje sijati gorušice za zelenu gnojidbu radi smanjenja broja zemljišnih štetnika i bolesti.
Posebno se koristi u ekološkom poljoprivrednom uzgoju.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
