Rimska je književnost na neki način bila posrednik pri unošenju grčke kulture u temelje europske književnosti. Ona je ostalim europskim narodima prenijela grčko pjesništvo – njihove teme i književne oblike. Rimska književnost se razlikuje od latinske književnosti koja se odnosi na poslije antička razdoblja, odnosno na srednjovjekovnu i novolatinsku književnost. Razvila se na temeljima grčke književnosti te grčka djela prilagodila svom ukusu. Rimska književnost, kako sam njen naziv kazuje, vezana je čvrsto za grad Rim. Retka je pojava da se neka književnost zove po glavnom gradu neke države. Ovo razdoblje proteže se vremenski od pojave prvih pisanih spomenika pa sve do 240. godine prije Krista, odnosno do pojave punskih ratova. Radi se usmenoj književnosti s prvim počecima pisane riječi. Obično se radi o odama pobjednicima, o pogrebnim tužaljkama i himnama koje su posvećene božanstvima. 

Najčitaniji je rimski pjesnik bio Publije Ovidije Nazon, autor 250 mitoloških priča u 15 knjiga koje je nazvao Metamorfoze (Preobrazbe).  Rimska književnost osim satire nije stvorila druge izvorne vrste. Ona se samo nadovezala na grčke uzore. Rimska književnost uvelike se oslanja na grčku, ponekad ju čak i doslovno imitira, no kasnije u svojoj povijesti rimska književnost ostvaruje iznimna djela.