Ekspresionizam je period s početka 20. stoljeća razvijen u Njemačkoj, primarno je to umjetnički pokret u književnosti (poeziji) i slikarstvu, ali natruhe istog mogle su se pronaći i u glazbenoj umjetnosti, pa je tako nastao i ekspresionizam u glazbi.

Ekspresionizam u glazbi teško je odrediti. Ovaj pojam se uglavnom  veže uz Drugu bečku školu i Arnolda Schönberga, te njegova dva učenika, Antona Weberna i Albana Berga. 

Schönberg je u svojoj ranoj fazi kombinirao glazbu romantizma s elementima avangarde koja će, posebice u njegovom remek-djelu Pierrot Lunaire. To je ciklus pjesama o Pierrotu i njegovom povratku kući, koji je dosegao razmjere ekspresionizma.  Kod Weberna se, zbog relativno malenog opusa, ne može jasno uočiti glazbeni ekspresionizam (te je tako njegov stil bliži punktualizmu), dok se kod Berga on uočava najjasnije. Iako prisutan i u njegovim instrumentalnim djelima, vrhunac ekspresionizma vidi se u njegovim opernim remek-djelima - operama Wozzeck i Lulu.  Neke se opere smatraju ključnim djelima XX. stoljeća, a uspješno kombiniraju dodekafoniju s elementima ekspresionizma. Ova vrsta tako najbolje izražava ekspresionizam koji se vidi i u glazbi i u radnji, ali i u dizajnu i scenografiji propisanoj od strane autora.

U glazbi se ekspresionizam očitovao odstupanjem od uobičajenih melodijskih, harmonijskih, ritmičnih i formalnih pravila skladanja.