Češnjak se razmnožava isključivo vegetativno, stoga se i javljaju razne bolesti češnjaka. U našim je krajevima najrašireniji domaći ozimi eko-tip češnjaka koji se sadi ujesen. Ovaj tip češnjaka prezimljuje, pa u sljedećoj godini razvija vegetativnu masu i lukovicu. 

Da bismo spriječili sve bolesti češnjaka treba voditi račina o slijedećem: Češnjak ne podnosi sam sebe niti bilo koju drugu vrstu iz porodice ljiljana (Liliaceae) kao pretkulturu (npr. luk, poriluk), a treba ga saditi u plodoredu tek nakon 5 godina!  Ovo je najsigurnija i ekološki najprihvatljivija mjera protiv bolesti češnjaka. Bolesti češnjaka koje ćemo prve spomenuti su:  lukove stabljikine nematode (Ditylenchus) i bijele truleži (Sclerotium) koje mogu pričiniti vrlo velike štete usjevu. 

Tijekom vegetacije njega češnjaka se svodi na gnojidbu, navodnjavanje, borbu protiv korova, te suzbijanje bolesti češnjaka i štetnika.

Od štetnih organizama životinjskog podrijetla u usjevima češnjaka su najčešće zabilježeni gubici od zemljišnih nametnika: žičnjaka (Elateridae), grčica hrušta (Melolontinae) i stabljikina nematoda (Ditylenchus), te češnjakove muhe (Helomyza lurida). 

Zemljišne bolesti češnjaka su: Bijela trulež (Sclerotium cepivorum), koja je ujedno i najopasnija bolest korijena lukovičastog povrća, a najčešće napada češnjak. Infekcija potječe iz zemljišta, a pritom su napadnuti korijen i glavice češnjaka. Prvi znak na nadzemnim organima je žućenje lišća. 

Suha trulež (Fusarium spp.) spada u druge značajne zemljišne bolesti češnjaka koja na korijenu i na donjem dijelu češnjeva uzrokuje trulež ili plijesan. 

Zbog globalnih klimatskih promjena, uz sve značajnije zagrijavanje zemljišta, bilježimo značajan porast šteta od ove bolesti češnjaka. 

Čitaj, prati i komen tiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!