Bežični prijenos podataka ostvaruje se kada bežične mreže koriste elektromagnetske valove (EM) za komunikaciju između dvije točke u prostoru. Podaci se prenose kroz prostor nekom vrstom elektromagnetskih valova. Elektromagnetni valovi nastaju gibanjem elektrona u prostoru nekim brojem oscilacija u sekundi (frekvencija).  Za bežični prijenos podataka koriste se radiosignali, mikro i infracrveni valovi i vidljivi dio svjetla. Ti signali služe kao nositelji na koje sustav pošiljatelja zapisuje svoje signale, a time i sadržaje koje prenosi Infracrveni signali koriste se i za prijenos podataka na vrlo malim udaljenostima, unutar iste prostorije.

Više frekvencije elektromagnetnog zračenja, bolje su za bežični prijenos podataka, jer imaju UV, X i Gama zrake, ali se ove zrake ne koriste za bežični prijenos podataka   jer se ne šire dobro kroz zgrade i prvenstveno jer su štetne za zdravlje.

Količina informacije koju elektromagnetni val može nositi ovisi o rasponu frekvencija. Radiofrekvencijski nosioci prenose energiju signala do prijemnika. Bežični prijenos podataka u prijenosu modulira podatke i prenosi ga na nosioce radio signala.  Na istom prostoru u isto vrijeme može postojati više nosioca za bežični prijenos podataka

Radioprijemnik demodulira primljeni signal tako da se podešava na određenu radio frekvenciju (rezonancija). Na kraju recimo da su žične mreže mnogo sigurnije nego što je to bežični prijenos podataka, zbog toga što napadač mora biti fizički povezan, a to je teže izvodivo.