Često se susrećem s izjavama kako poticati djecu na igru, usmjeravati igru, poticati razvoj i slično. Ne znam točno kako su nastala ta nastojanja da potičemo i činimo boljim i bržim nešto što se događa samo po sebi bez ikakvog nastojanja, truda i utjecaja. Moguće da ima veze s kulturom u kojoj živimo. I baš zato smatram da je od ključne važnosti da stručnjaci ne surađuju s takvim mentalitetom, već da stavimo stvari na svoje mjesto.
Razvoj djeteta u situaciji da nema nekih bioloških (organskih) odstupanja, zdravog djeteta, odvija se sam od sebe. Usudila bih se reći da je sve razvoj. I sve je igra. Pa bi onda postojala velika veza između igre i razvoja.
Gledam svog sina koji sada ima 10 mjeseci i kao da vidim kako kroz svaki pokret, svaki osjet, podržaj koji primi i obradi nastaju nove sinapse u mozgu, raste mreža neuronskih puteva. I ništa tu ne treba poticati, usmjeravati, raditi... To je priroda na djelu. Nedavno mi je jedna klijentica rekla da, ako se nije pomučila i nešto sama učinila pa tako stekla, to ne cijeni baš mnogo. Kad “padne s neba” nema baš neku vrijednost za nju. Moj apel kad su u pitanju dječja igra i dječji razvoj jest da se prestanete truditi, poticati, raditi i usmjeravati. Promatrajte i pratite umjesto toga.
Dijete “zna” najbolje
Budući je igra način na koji djeca komuniciraju sa svijetom, uče o njemu, “isprobavaju” ga i samim time se razvijaju u svim segmentima (kognitivno, emocionalno, moralno, identitet, socijalno …), nije potrebno ništa dodavati niti oduzimati, već samo promatrati i slijediti dijete. Djeca nam pokazuju što im je potrebno i što žele. Ako baš nešto želite raditi, dođite u kontakt s djetetom u sebi. To će vam pomoći da budete ravnopravan partner u igri djeteta. Jedna zgodna vježba koju možete probati je slijediti svoja osjetila i impuls za akciju. Vrlo je jednostavno. Stavite se u neko okruženje i promatrate ga svim svojim osjetilima – vidom, dodirom, njuhom, okusom, sluhom. I dozvolite svojoj “dječjoj” radoznalosti da vas vodi u interakciju s okolinom.
“Granice” u igri
Kako se djeca razvijaju, rastu i bivaju kompleksnija bića, tako i njihova igra postaje kompleksnija. Djeca su ta koja predlažu igru ili pokazuju svoj interes, a mi kao roditelji ih slijedimo. Naravno, nećemo ih slijediti u neku opasnost ili nešto što nama nije u redu. Treba jasno komunicirati da nešto ne želimo i reći djeci također da ne želimo da oni nešto rade, što god to bilo. Direkno, jasno i osobno: "Ne želim (ja) da to radiš i ne dam ti da to radiš." Djeca iz takve rečenice dobiju mnogo informacija o nama, našoj granici, odnosu moći među nama i zato je važno da ta rečenica nema neki dodatak koji uključuje posramljivanje ili okrivljavanje.
U ovu priču pripada i puštanje da dijete pobijedi u igri, situacija da dijete govori kako se vi trebate ponašati u igri i slično. Sve su to situacije u kojima je korisno “posegnuti” za sobom kao izvorom informacija i saznati koji je razlog da “puštamo” djetetu da bude po njegovom, što time izbjegavamo i je li to zaista korisno za dijete.
Igra kao izvor informacija
Djeca iz igre dobivaju informacije kako svijet funkcionira, prorađuju svoja iskustva kroz igru i daju nama roditeljima informacije o sebi. Igranje uloga je posebno moćno oruđe za spoznaju kako naše dijete percipira svijet. No, tu treba biti oprezan sa zaključcima i pitati dijete kako ono nešto doživljava i tumači.
Primjerice, igrate se s djetetom vrtića. I dijete želi biti odgajateljica, a vi ste dijete, polaznik u vrtiću. I onda vaše dijete strogo zapovijeda što da radite, kako se trebate ponašati i slično. Brzanje sa zaključkom bi bilo da je djetetova odgajateljica “stroga”. No, to je vaša percepcija, dok dijete ima možda sasvim drugi doživjalj, iskušava poziciju autoriteta u odnosu s vama ili tko zna što drugo. To je mjesto za postaviti pitanje djetetu kakva je njemu ta odgajateljica, naravno kad igranje završi.
Sunčana Rokvić majka je dječaka, psihologinja, u edukaciji za Geštalt psihoterapeutkinju (4. godina) s višegodišnjim iskustvom u radu s roditeljima i djecom od predškolske dobi na dalje. Sunčana i Nikolina Essert, psihologinja i psihoterapeutkinja, počinju ciklus radionicaTobolac – centar za autentično roditeljstvoo ranom razvojui autentičnom roditeljstvu. Ciklus se sastoji od 8 radionica u trajanju od 2 sata i počinju u utorak 20.03.2018. u 18 do 20 sati. Za sva pitanja i prijave te rezervaciju mjesta javite se na tobolac.autenticnoroditeljstvo@gmail.com do 15.03.2018. godine.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
