Poezija i drama, nekoć su bile namijenjene javnom izvođenju, no opstaju u bliskom suživotu od svojih početaka.  Kako se tijekom stoljeća mijenjala definicija pjesništva, tako se i dramska poezija sve više udaljavala od književnosti. Poezija se, isključimo li oblike glazbenog kazališta, na današnjim pozornicama zadržala više u vizualnom aspektu, nego u pjesničkoj riječi. 

Dramska poezija  je skupni naziv za književna djela u kojima se o ljudima i događajima ne pripovjeda već se oni neposredno prikazuju. Pisac dramske poezije ili drugog dramskog djela, koncipira svoje ličnosti tako da one same, svojim vidljivim ponašanjem i postupcima, u govoru i međusobnom razgovoru, ispolje sebe i svoj karakter, svoje težnje i raspoloženja.  Umjesto da o njima pripovijeda, kao što čini epski pjesnik, dramska poezija, odnosno pjesnik, ih pušta da same pred čitateljem žive svoj život.  Zbog toga dramski pisac oblikuje tekst drame najvećim dijelom kao dijalog. A za to mu je potrebna pozornica (scena), na kojoj dramski umjetnici (glumci) otjelovljuju i oživljuju njegove likove.

Dramska poezija i  crkvena dramska poezija Tu je i "crkvena dramska poezija" koja se razvila iz dijalogiziranih pjesama crkvene lirike.