Svi smo se mi kao roditelji barem jednom susreli s
ispadom bijesa. I to je nešto što bi vrlo rado
htjeli izbjeći jer se najčešće događa kada to najmanje želimo -
u dućanu, u gostima ili pak u parku - kad nas
svi gledaju i promatraju kako mi to rješavamo.
Ono što mnogi roditelji čuju vezano za ispade bijesa je da je to
faza i da će proći. Samo to treba izdržati. Krivo! Ispadi
bijesa se mogu vrlo lako izbjeći i brzo smiriti. Samo
treba znati kako. Ključ svega je pravilna
komunikacija. Promjena riječi, promjena redosljeda
riječi u rečenici, odgovarajući ton glasa može napraviti
čuda. U svega nekoliko munuta, malog divljaka koji se
baca po podu i vrišti iz svega glasa, će pretvoriti u nasmijano
dijete koje je spremno na suradnju.
Znam da većini to zvuči skoro pa nemoguće, ali uz komunikaciju koja je prilagođena djetetu, odnosno, dječji jezik to postaje stvarnost. Evo i zašto je važan taj dječji jezik:
1. Djeca ne razumiju odnos uzroka i posljedica
Mi na primjer znamo što će se dogoditi ako bacimo čašu na pod. Imamo iskustvo o tome jer nam se to dogodilo, mama nam je to sto puta rekla, vidjeli smo to negdje.
2. Dječji centar za logiku je nerazvijen
Samim time i logika baš ne postoji. Reći djetetu da se nema čega bojati jer ne postoje čudovišta ispod kreveta, neće pomoći. Za njega su itekako stvarna. Ali reći, da su otišla spavati i da ih neće biti cijelu noć, mališana će itekako smiriti.
3. I ono najvažnije - djeca baš ne razumiju što mi govorimo
Često se djecu doživljava kako male ljude koji savršeno razumiju svaku našu riječ. A stvar je potpuno drukčija. Oni su kao mali gosti koji su došli iz davne prošlosti i ne znaju naša pravila, norme, niti jezik.
4. Jako teško kontroliraju emocije
Kada ih obuzmu, naprosto nas ne čuju i ne vide, a još manje razumiju. Ispadi bijesa se često događaju baš zbog nesporazuma. Dijete naprosto smatra da ga roditelj nije razumio, pa pokušava glasnije prenijeti svoju poruku.
Upravo tu pomaže dječji jezik. Uz pomoć ponavljanja sugovornikove poruke, kratkih rečenica, odgovarajućeg tona glasa, mimike lica i govora tijela mi možemo doprijeti do djeteta koje ima i najjači ispad bijesa. A evo kako to djeluje: Recimo dijete želi van, a vani naprosto lijeva kiša. Obično roditelji počinju na široko i dugačko objašnjavati zašto se ne može ići van. A pri tome zaboravljaju da dijete pola toga nije razumjelo i da je toliko obuzeto željom da jedva čuje što mu roditelj govori.
Međutim da roditelj kaže recimo: "Marko kaže ići van, ići van. Sad ići van. Sad ići van, Van, Van, Van! Marko ići van!" dali bi djetetu do znanja da su ga razumjeli. Pri tome, dijete u glasu mora osjetiti empatiju. Također, govorom tijela treba oponašati dijete (mrštiti se, mahati rukama, lupiti nogom u pod). Roditelj treba biti njegovo ogledalo. Baš zato se i brzo smire jer shvate da je njihova poruka došla do roditelja. Tada pažnju treba usmjeriti na nešto drugo. Recimo može se reći: "Vani jako kiša pada, ali idemo se u kupaonu igrati s vodom. Idemo zalijevati kadu."
Ako se ovaj način komunikcije koristi kad god se primjeti da bi moglo doći do ispada bijesa, mi ćemo ga na vrijeme zaustaviti, zapravo neće se ni dogoditi. Nemojte se sramiti ovaj način komunikacije primijeniti u parku ili dućanu. Možda će vas svi malo čudno gledati, ali na kraju ćete se pokazati kao roditelj koji zna kako sa svojim djetetom i koji ga zna smiriti.
Pročitajte još:
- Koji su izazovi roditeljstva u modernom društvu?
- 9 razloga zato su ispadi bijesa kod klinaca ustvari dobri
- Ispadi bijesa kod trogodišnjaka: kako reagirati na njih?
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
