Postoje dvije vrste badema: slatki badem (Prunus amygdalus
dulcis) – to je badem koji skoro svakodnevno konzumiramo -
i gorki badem ili divlji badem (Prunus amygdalus
amara).
Divlje srodne forme poznate su kao gorki badem (Prunus dulcis
var.amara).
Gorki badem ili divlji badem, ne služi za
ishranu, ali se kultivirani primjenjuju za dobivanje bademovog
ulja. U svetu je u tom smislu najzastupljenija sorta koja je
dobivena ukrštanjem badema i breskve.
Divlji badem se razlikuje od slatkog samo po
tome što u njegovu sjemenu ima heterozida amigdalozida.
Divlje srodne forme poznate su kao gorki badem no one se zbog
glikozida d-amigdalina koji divlji badem sadrži, ne smatraju
jestivima.
U liječenju s gorkim bademom se mora zbog otrovnosti
upotrebljavati vrlo oprezno i najčešće pomiješan sa slatkim
bademom. Oba umiruju bolove živaca.
Sjeme gorkog badema sadrži i do 55% masnog ulja, nešto šećera,
oko 25% bjelančevine, zatim amygdalina, sluzi, gume i
cijanogenetskog heterozida koji daje gorčinu, a najveća
ljekovitost je baš u njemu.
Probleme nam divlji badem uzrokuje je
upravo pomoći amigdalina, koji se žvakanjem pod utjecajem enzima
pretvara u cijanovodičnu kiselinu, koja onemogućava disanje
stanica što dovodi do gušenja.
Plodovi badema nemaju ravnomjerno sazrijevanje. Berba je u jesen.
Prvi sazrijevaju plodovi koji rastu na vanjskom dijelu krošnje.
Kada je plod sasvim zreo puca omotač, a plodovi ispadaju. Berba
može biti ručna ili mašinska, tresačima. Nakon berbe bademe treba
očistiti i osušiti, pa tek onda skladištiti.
Bademi su bogati mononezasićenim masnim kiselinama. To je tip
kiselina koje nalazimo i u maslinovom ulju i koje su važne u
prevenciji srčanog udara.
Dok je divlji badem gorkog okusa te sadrži veće
količine otrova.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
