I tako prođe sedam mjeseci otkako sam postala udovica, sedam mjeseci otkako je moj muž poginuo, a meni se nekad čini da je prošao tek dan ili dva..
Nisam dugo pisala jer sam morala izvući posljednje atome snage i preživjeti prvi Božić, prvi doček Nove godine bez njega i stvoriti barem kakvu takvu atmosferu za djecu..
E pa preživjeli smo i to je najtočnija riječ... Jer da, eto otkako sam izgubila svog V-a uključila sam survivor mode i tako živim. Svaki dan naša je sitna pobjeda, svaki zagrljaj, svaka suza, svaki osmijeh pa iako iza toga uslijedila neprospavana noć, sve je to pobjeda...
Ali ponekad je to sve puko preživljavanje...
Život ide, ali srce stoji pročitala sam negdje na internetu i da to je to, to je opis života posljednjih sedam mjeseci. Moje je stalo tog kolovoza na raskrižju u Samoboru, točnije u bolnici.
Preživjeli smo blagdane i zapravo stvarali smo neke nove uspomene, neke nove tradicije. Neću ih sve otkriti, no zahvalna sam do neba onima koji su bili dio njih.
(FOTO: Željka Sablić Odrljin)
Novu godinu dočekali smo nas troje u suzama i nadi. Da nam ovih novih 365 dana ne oduzme nekog koga volimo. Da me netko pitao bih li to poželjela godinu ranije, sigurno to ne bi bilo na listi prioriteta, jer eto, ne razmišljaš da možeš u trenutku ostati bez nekoga koga voliš. Da je možda taj pozdrav u liftu ujutro posljednji i da više nikad te neće zagrliti i reći ti sve ono što ti je govorio...
I sada kad vrtim film, baš taj dan smo se pozdravili u liftu, on je krenuo prema izlazim vratima i kao da je znao - okrenuo mi se dok su se zatvarala vrata od lifta i mahnuo mi. To nismo nikada radili, a inače se nismo ni pozdravljali u liftu - no eto tada jesmo..
Sljedeći put sam ga vidjela na kolicima u bolnici dok su ga vozili na operaciju... No, radije ga pamtim takvog veselog koji mi maše i gleda me s tim svojim najdivnijim plavim očima.
A svaki dan me nešto sjeti, svaki dan me neka sitnica podsjeti na to koliko je V bio divan. Djeca su bila bolesna. Bilo je užasno teško i iscrpljujuće. Inače, bismo podijelili dežurstvo noću. On bi bio mjerio temperaturu do 2 ujutro da ja odspavam, a potom bi ja preuzimala...
On je bio takav... Tata koji je sudjelovao u svemu, muž koji se trudio..
Preživjeli smo i prvi Dan očeva bez tate. Naša kćer je u vrtiću napravila lampion za svoga tatu… Ona je sa smiješkom I ponosom rekla kako je to napravila za njega, a ja sam plakala I plakala.
Sigurna sam da toliko ljubavi ne može samo nestati. Iako ga nema, ljubav prema njemu nije iščezla.. kako moja, tako od djece
Sedam mjeseci... i dalje ne mogu vjerovati...
Činjenica da je prošlo pola godine od nesreće je bio najtežih dana… I baš tada moja I njegova draga kolegica, kaže da ga je sanjala. Da je sretan.. Nadam se da je jer mi nismo bez njega... I sada sedam mjeseci, kao I na početku ne znam tko sam.
(FOTO: Željka Sablić Odrljin)
I danas kad trebam napisati negdje da sam udovica, svaki taj papir natopim suzama... Ne zato što sam udovica, nego jer njega nema..
I da, eto život ide,a srce stoji.. I kažu da vrijeme liječi sve rane, nekako nemam taj osjećaj. Ja još čekam da se možda vrati. Da otvori vrata od stana i kaže, tu sam ili da prođe kroz redakciju sa smiješkom na licu i namigne mi.. i samo mi kaže da je sve ovo samo ružan san. Jer on je bio moj happily ever after.
Dani idu, život ide, a srce? Ono je otišlo s njime..
Uhvati me panika - svaki put kad prođe neki motor kraj mene.. Pomislim samo se tome nekome nešto ne desi.. Znam, suludo je, ali ne želim da itko prolazi kroz ovo što smo mi prošli… Jer koliko god nije vozio brzo..
Strese mi kada te svaki papir, administrativna zavrzlama (jer osim što nema više čovjeka kojeg si obožavala, imaš I hrpu problema, administracije I svega) podsjeti I vrati na to raskrižje...prava sreća, hm, ona je otišla s tom prometnom..
Pročitajte još:
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
