Dan sv. Tome (Thomas Becket), biskupa i mučenika, kojeg je zbog obrane pravde i Crkve sam kralj Engleske prisilio na progon s Kenterberijske stolice pa se nakon šest godina vratio u domovinu i mnogo od tada trpio, sve dok ga nisu perjanici kralja Henrika Drugog u prvostolnoj crkvi mačem proboli i preselili Kristu – tim riječima Rimski martirologij opisuje svetkovinu koju Katolička crkva slavi 29. prosinca, na dan njegove tragične smrti.
Život Thomasa Becketa
Sv. Toma živio je u Engleskoj u dvanaestom stoljeću. Tada je zapadna Crkva još bila jedinstvena – reformacija i odvajanje Anglikanske crkve (1534. pod Henrikom VII.) zbivali su se gotovo 400 godina nakon ovih događaja. No, samo stotinjak godina prije toga, slučio se Veliki istočni raskol Crkve (1054.) kojem je jedan od povoda bio prijepor oko vrhovnog suvereniteta pape nad svakom drugom crkvenom i svjetovnom vlasti.
Thomas Becket (1119. ili 1120. – 1170.) rođen je u londonskom Cheapsideu kao sitni plemić. Školovao se prema općem srednjovjekovnom programu. S 20 godina odlazi u Pariz, ali nije studirao. Zbog obiteljskih financijskih poteškoća primoran je zaposliti se. Ubrzo stupa u službu Teobalda od Beca, kenterberijskog nadbiskupa, koji ga je poslao u Bolognu i Auxerre na studij kanonskog prava.
Kao njegov suradnik nekoliko je puta putovao u Svetu Stolicu papama Hadrijanu IV. i Aleksandru III. s kojim se sprijateljio. Po Teobaldovoj smrti 1162. zasjeo je za Kenrteberijsku katedru kao nadbiskup. To je svesrdno podržao kralj Henrik II. s kojim je Tomas bio blizak i kojem je bio kancelar. Henrik je vjerovao u Becketovu potporu pri vođenju zemlje te da će Becket provoditi njegove želje.
No – a to je karakterističan sukob europskog srednjovjekovlja – njihova viđenja su se u osnovnom razlikovala: Henrik se uzdao u podčinjenost vjerskih vlasti svjetovnima, a Toma u odnos institucija obrnut iz temelja. (Prihvatljivo rješenje pronađeno je znatno kasnije u sekularnosti, odvojenosti crkvenih vlasti od svjetovnih.) Taj sukob mišljenja manje je dolazio do izražaja dok Toma nije bio na kenterberijskoj poziciji moći.
Jedna zemlja – dvoji dvori
U manje od godine dana nakon sjedanja u nadbiskupsku stolicu, Becket je 1162. napustio kancelarski položaj. Nakanio je sve svoje snage usmjeriti povećanju moći i utjecaja Crkve. Henriku to, očekivano, nije išlo niz dlaku. U dvije godine pripremio je Kladeronske konstitucije, zakonska ograničenja crkvenih ovlasti koja u nekoj mjeri podčinjavaju biskupe i crkvene sudove monarhovu utjecaju. Želio je, naime, energično i ne obazirući se ni na što obnoviti kraljevske ovlasti iz doba svojeg djeda Henrika I. Takvo je upravljanje gotovo sasvim zamrlo u vrijeme kralja Stjepana koji je po ženidbenom pravu naslijedio Henrika I. Zbog odnosa prema Crkvi puca kraljevsko-biskupsko prijateljstvo. Becket je glatko odbio prijedloge Henrika II. pa ga je ovaj pokušao izvesti pred sud. Da to izbjegne, Becket bježi u Francusku gdje ostaje gotovo šest godina.
Henrik je zbog svojih posjeda u Francuskoj već bio u sukobu s francuskim kraljem Lujem VII. Becketov prelazak neprijatelju nije išao na ruku ni rješavanju tog sukoba. Uz to je Henrik bio zabrinut oko toga tko će ga naslijediti na prijestolju. Znajući kakvi su problemi nastali nakon smrti njegovog djeda, dao je okruniti svog sina. Tako je Henrik Mladi Kralj postao suvladar na engleskom prijestolju. Nikad nije samostalno zasjeo na nj jer je umro prije svojeg oca. Novog je suvladara okrunio i pomazao nadbiskup od Yorka. To je bilo novo ulje na Becketovu vatru jer je taj obred tradicionalno pripadao njemu, službenom nadbiskupu od Canterburyja. Ipak, taj je čin doveo do papinog posredovanja pa su Henrik II. i Thomas Becket sklopili primirje i Becket se 1170. vraća u Englesku.
'Tko li će me lišiti tog hajdučkog crkvenjaka!?'
No Becket je ekskomunicirao iz Crkve sve biskupe koji su sudjelovali u krunidbi Henrika Mladog Kralja. Tu se kraljev oganj nanovo rasplamsao. Iako se čini da je nadbiskup tako dao prednost javnom interesu Crkve pred svojim prijateljstvom s kraljem – čiju je naglu ćud itekako dobro upoznao – povijesni analitičari nalaze da je i namjerno nastojao razjariti Henrika. Ekskomunikacija biskupa primjer je takvog postupka. I Henrik se našao u nebranom grožđu jer je očekivao nadbiskupovu prijateljsku potporu, pogotovo nakon pomirenja i Tominog povratka u zemlju.
Nije sasvim sigurno je li Henrik izričito naložio da se Becketa usmrti. Navodno je pred svojom svitom zavapio želju da bude oslobođen jarosti buntovnog klerika. To su njegovi vitezi, kaže se, shvatila kao nalog. Smjesta su se opremili i odjahali put Canterburyja. Tamo su nahrupili u prvostolnicu urlajući pitanje i osudu: „Gdje je Thomas Becket, izdajnik kralja i kraljevine?“ Neki su redovnici u vrijeme smaknuća bili u katedrali. Jedan od njih opisao je događaj.
Čim usmrtiše Becketa, pobjegoše s poprišta i iz Engleske. Papa ih je prvo zbog krvoprolića ekskomunicirao, ali ih je pomilovao te za pokoru poslao u drugo krvoproliće, križarske ratove. U svakom slučaju, nakon događaja Henrik je ustrajao tvrdeći kako ni njegova namjera ni njegova zapovijed nije bila da se Becketa smakne. Dapače, kad su se njegovi sinovi pobunili 1174. na Becketovom je grobu, dok su ga biskupi bičevali, molio za pokoru tvrdeći kako je taj ustanak njegova kazna za prijateljevu kob. Dakako, dobio je oprost jer da nije htio te osjeća bol zbog događaja, a uz to se obvezao vratiti Crkvi sve oteto, dodatno je obilno nagraditi te tri godine sudjelovati u ratovima u Svetoj zemlji s 200 vitezova koje će sam opremiti.
Tri godine nisu prošle od Becketove smrti kad ga je papa Aleksandar III. proglasio svecem Crkve katoličke 1173. godine. Uz to se raširilo vjerovanje kako Tomina krv, prolivena po podu prvostolnice, ima moć izlječenja bolesnih. Stoga je katedrala u Canterburyju postala popularno proštenište. Tamošnja su hodočašća postala i tema jednog od temeljnih djela engleske književnosti, Kenterberijskih priča Geoffreyja Chaucera napisanih potkraj 14. stoljeća. Thomas Stearns Eliot 1935. napisao je i objavio stihovanu dramu Umorstvo u katedrali s događajima iz prosinca 1170. Po drami je snimljeno nekoliko ekranizacija, među kojima se ističe crno-bijeli film iz 1951. koji je režirao George Hoellering. Francuski je dramatičar Jean Anouilh 1959. svoju dramu na istu temu naslovio Becket. Taj je komad bio nadahnuće za film Becket Petera Glenvillea iz 1964. u kojem je Henrika II. glumio Peter O’Toole, a Becketa Richard Burton.
