Postoji jednostavan odgovor, ono što čujemo dok govorimo nije isto što drugi ljudi percipiraju, kaže dr. Yale Cohen sa Sveučilišta u Pennsylvaniji.
Snimljeni glas zapravo je kako naš glas uistinu zvuči, kaže Cohen. Tri koščice (čekić, nakovanj i stremen), smještene u srednjem uhu, odgovorne su za diskrepanciju između onoga kako nam se čini da zvučimo i onoga kako nas drugi čuju. Ove tri koščice ključ su kako ljudi procesuiraju zvuk.
Bubnjić je opna koja vibrira i prenosi zvuk iz zraka na koščice u srednjem uhu koje zatim vibracije prenose na pužnicu, spiralnu strukturu unutar unutrašnjeg uha. Pužnica pretvara energiju vibracija, vanjski zvuk, u električnu energiju jer tako moždane stanice međusobno komuniciraju.
Svaki put kada osjete zvuk, koščice malo zavibriraju, a vlastiti glas nam zvuči glasno jer su usta i uši blizu pa koščice jače vibriraju dok govorimo. Zbog toga vlastiti glas pogrešno percipiramo kao da je dublji. Vlastiti snimljeni glas viši je nego onaj koji smo navikli čuti kada govorimo.
No zašto često imamo negativnu reakciju kada čujemo vlastiti glas višeg tona? Zato što ljudi misle da znaju kako im glas zvuči i na njega su navikli.
Iako većini ljudi vlastiti snimljeni glas zvuči neskladno, oni koji svoj glas često čuju, glazbenici ili radijski voditelji, nauče se na tu razliku u visini tona. Snimljeni glas i dalje zvuči različito, ali reakcija na njega više nije takva.
Mozak radi izvanredan posao pročišćavanja, procesuiranja i interpretiranja zvuka.
Zamislite kad slušate koncert uživo; gitarist, bubnjar i pjevač - svaki proizvodi jedinstveni zvuk koji združen dolazi do našeg uha. Većina ljudi nema problema u identifikaciji koji zvuk odgovara pojedinom glazbeniku. U našoj su glavi ti zvukovi posve odvojeni i to je jedna od nevjerojatnih magija mozga.
