Trideset i pet godina nakon što se dogodila jedna od najvećih nuklearnih katastrofa na svijetu, ona u Černobilu kad je eksplodirala nuklearna elektrana, znanstvenici koji prate stanje u toj razrušenoj nuklearki zapazili su porast fizijske aktivnosti duboko u masama uranijskog goriva u nepristupačnoj komori unutar kompleksa, piše New Scientist.

Ukrajinski znanstvenici sada pokušavaju utvrditi hoće li se problem stabilizirati ili će zahtijevati daljnju i vrlo opasnu intervenciju s ciljem sprječavanja nove i daljnje nuklearne reakcije.

Radioaktivna smjesa stvorila jedinstveni mineral

Eksplozija iz 1986. godine razrušila je mnoge zidove i zapečatila mnoge sobe i hodnike. Tone razasutog radioaktivnog materijala iz unutrašnjosti reaktora po cijelome postrojenju nekad aktivne nuklearne elektrane stvorilo i velika toplina od koje je nastala smjesa slična topljenome pijesku koja sadrži beton i čelik. Taj novi, jedinstveni mineral koji je poput lave curio u niže slojeve dobio je i ime „černobilit“

Smatra se da jedna komora, poznata kao podreaktorska soba 305/2, sadrži velike količine tog  radioaktivnog materijala, no ljudska joj ruka ne može pristupiti, a ne mogu joj pristupiti niti roboti. Istraživači su nedavno uočili skok u emisiji neutrona iz te sobe, a sada su se te razine povećale za četrdeset posto od početka 2016. godine.

Neil Hyatt sa Sveučilišta u Sheffieldu, speciliziran za proučavanje nuklearnog otpada,  Černobil slikovito opisuje kao „žar na dnu ložišta roštilja“. „Ovo nas podsjeća na to da problem nije riješen nego samo stabiliziran“.

Pokrov spriječio dotok nove vode

Jedno od objašnjenja povećane aktivnosti je moguće isušivanje postrojenja zbog njegova natkrivanja u 2016. godini.

Tijekom radioaktivnog raspada uranij i plutonij emitiraju neutrone koji mogu potaknuti daljnju fizijsku reakciju ako su pogodoe drugu radioaktivnu jezgru. Međutim, velike količine vode usporavaju neutrone sprečavajući ih da se vežu za tu novu jezgru.

Originalni pokrov koji je nabrzinu napravljen oko reaktora neposredno nakon katastrofe bio pun rupa kroz koje je u zgradu mogla ulaziti kišnica, pa čak i manje ptice.  U tom slučaju bi svježa voda pomogla usporiti reakciju, no nakon što je podignut novi pokrov, prostorija se počela isušavati. Također, da je potpuno suha, neutroni bi bili prebrzi da bi ih druga jezgra mogla uhvatiti pa, prema svemu sudeći, sada je koncentracija vode taman tolika da omogućuje porast fizijskih rakcija.  

No Hyatt ističe da je to daleko od kritičnog.

„Govorimo o prilično niskim razinama fizije, nije kao da je dolje aktivni reaktor.  Ovakvo ponašanje smo vidjeli i kod drugih ostataka goriva. Otpuštanje neutrona se poveća, stabilizira i ponovo pada.  Prema našim procjenama aktivnog materijala u toj sobi možemo biti prilično sigurni da nećemo vidjeti rapidno opuštanje nuklearne energije koja bi mogla rezultirati eksplozijom“, objašnjava Hyatt. „Ali ne možemo biti sigurni“, upozorava.