U nuklearnoj elektrani Černobil, 25. travnja, 1986., radnici su spremni za testno gašenje elektrane. Provjeravali su hoće li turbine, u slučaju kratkog nestanka struje proizvoditi i dalje dovoljno struje da pogone pumpe za hlađenje. U 13 sati, počeli su smanjivati proizvodnju energije u reaktoru broj četiri.
U 14 sati, isključili su sustav za automatsko hlađenje jezgre. Tada dolazi direktiva - zbog potreba stanovništva, test se mora odgoditi. Nastavljaju tek u 23 sata. No tada je u elektrani već noćna smjena. Dobili su kratke upute kako provesti test.
Isključuju sve automatske sustave gašenja
U 00:28, 26. travnja, snaga koju proizvodi reaktor pada daleko ispod granice koja se smatra sigurnom. Inženjeri ignoriraju sve sigurnosne upute i dižu većinu kontrolnih cilindara (zaštitnog omotača oko jezgri koje reguliraju nuklearnu reakciju). Pola sata kasnije, razina energije se stabilizirala ali i dalje na nižoj razini od koje bi trebala biti. No odgovorni su odlučili da test ide dalje. Svi automatski sustavi sigurnosti su isključeni. Da ne smetaju testu.
U sekundi, pokrov težak 1000 tona leti u zrak
U 1:23:04, test službeno počinje. Odjednom se javlja veliki izboj energije; 1:23:40, operator pritišće gumb za izvanredno gašenje. No kontrolni cilindri su se zaglavili. 18 sekundi kasnije, prva snažna eksplozija raznijela je krov reaktora težak 1000 tona.
Reakcija nadležnih bila je brza, ali tipično sovjetska. Nakon najmanje dvije ekplozije, elektranom su počeli požari. Vatrogasci su došli za manje od četiri minute, a lokalni dužnosnici u roku od pola sata su raspravljali što dalje. Zaključak je bio da je najvažnije ne uzbunjivati javnost.
'Još se sjećam metalnog okusa u ustima dok sam prilazio Černobilu'
"Još se sjećam metalnog okusa u ustima dok sam prilazio Černobilu”, kaže Igor Magala, jedan od likvidatora. Tako su kasnije nazvali oko 600.000 ljudi uglavnom vojnika, policajaca, vatrogasaca i službenika, poslanih po naredbi Moskve da pomognu u gašenju požara i postavljanju prvog betonskog sarkofaga iznad uništenog reaktora te u sanaciji terena.
Magala je bio zaposlenik elektrane i jedan od prvih koje su poslali u čišćenje. “Nije bilo zaštitne opreme, to smo dobili poslije”, prisjeća se. Policija je blokirala Pripjat, grad koji je uglavnom i izgrađen za radnike elektrane. Požari su ugašeni, osim onog u jezgri reaktora koji će gorjeti još danima. Helikopteri su počeli bacati pijesak, glinu, bor i olovo te dolomit u goruću jezgru reaktora.
'Elektronički uređaji su im se topili od radijacije'
No nitko od stanovnika Pripjata i nešto daljeg Černobila ne zna još prave razmjere katastrofe, kao ni vatrogasci i policajci koji su na terenu. "Na početku nismo imali nikakvih informacija, sve je bilo strogo povjerljivo. Mislio sam da dolazim na tjedan, a ostao sam godinu" kaže Magala i dodaje da su najgore su prošli oni koji su radili na krovu reaktora. "Elektronički uređaji su im se topili od radijacije".
Tek nakon 36 sati, vlasti su konačno odlučile evakuirati 115.000 ljudi iz Pripjata i regije. Rekli su im kako je to samo privremeno te da spakiraju samo dokumente i ključne stvari.
Ubrzo je uspostavljena stroga karantena kako bi se spriječio njihov povratak.
Strašnu istinu razotkrili Šveđani
No o smrtonosnoj katastrofi svijet je doznao tek nakon tri dana, kada su Šveđani izmjerili stravično povećanje radioaktivnih čestica u zraku. Sovjeti priznaju da je došlo do nezgode, ali tvrde kako je sve pod kontrolom. U tom trenutku, jezgra reaktora još gori, a sav materijal kojim ju pokušavaju zatrpati se topi. Tako nastaje jedinstveni mineral, černobilit, jedinstveni spoj urana, bora i silikata.
Tek 6. svibnja kažu građanima da ne izlaze
Sovjeti čak ne odustaju od proslava Prvog maja u Kijevu, iako reaktor još izbacuje enormne količine radioaktivnih čestica u zrak.
Velika akcija čišćenja, na kojoj je radilo najmanje 600.000 ljudi u punom je zamahu tek 4. svibnja. Ispod reaktora upumpavaju tekući dušik, bagerima se ruše sela te prekopava površinski kontaminirani sloj zemlje, ubijaju ljubimci i domaće životinje.
Dva dana kasnije, vlast konačno zatvara škole u Ukrajini i savjetuje građane da ostanu kod kuće. Nekoliko dana kasnije, nakon što je reaktor konačno ugašen počinje oblaganje reaktora divovskom betonsko-čeličnom strukturom koja je kasnije nazvana sarkofag.
Zadnji reaktor ugašen 2000.
Tijekom sljedećih mjeseci još 234 tisuće ljudi je otišlo u žurbi s pogođenih područja. Neki su imali samo par sati da spakiraju sve svoje stvari, a drugima je rečeno da će morati otići samo na par dana, no nisu se više mogli vratiti nazad. Mnogi evakuirani, uglavnom poljoprivrednici, premješteni su u betonske nebodere.
Većina ljudi misli kako su preostali reaktori ugašeni nakon katastrofe, no reaktori 1 i 2 radili su do 1996. odnosno 1991., a posljednji reaktor 3 konačno je ugašen 2000.
Dva lica tragedije
No koliko god je Sovjetski savez reagirao katastrofalno, u jednoj stvari im treba odati priznanje.
Ljudi koji radili na sanaciji uspjeli su spriječiti još veću katastrofu – drugu eksploziju, koja bi prema procjenama bila 10 puta veća od one u Hiroshimi koja je mogla izbrisati pola Europe. Također, koliko god je za nesreću bio kriv ljudski faktor, odnosno ignoriranje svih sigurnosnih uputa, dio krivice je u samom dizajnu sustava ruskih nuklearki.
Broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100 tisuća.
Dugoročni učinci Černobilske katastrofe biti će upravo takvi. Procjenjuje se kako će trebati proći 20.000 godina prije nego što područje unutar Zabranjene zone bude potpuno sigurno za redovito ljudsko stanovanje.
Jezivo korištenje tuđe nesreće
Područje koje uključuje samu elektranu, grad Pripjat i više kilometara šuma, osim povremenih ograničenih posjeta je strogo zabranjeno za ljude. Jasno, nenamjerna ‘pozitivna’ posljedica toga je prilika za znanstvenike da proučavaju učinke radijacije na tlo i lokalne životinje, kao i potencijalne opasnosti za ljude.
A najpoznatiji grad duhova tako postaje turistička atrakcija. Pretpostavlja se da svake godine to područje posjeti oko 10.000 turista, šetaju gradom duhova i slikaju se pred davno zaboravljenim ruševinama.
Kako iz moralnih, tako i iz zdravstvenih razloga tijekom razgledavanja nije dozvoljeno ništa iznositi iz ruševina Pripjata, ali u stvarnosti mnogi si ponesu neki suvenir, od kojih su neki i stvarno vrijedni (poput nakita ili ručnih satova), pa završe na crnom tržištu.
