Znate ono kad gledate naslovnicu, pa vam odmah postane jasno da će knjige biti drugačija od svega što ste pročitali u zadnje vrijeme? To mi se dogodilo Loneyjem, prvijencem britanskog autora Andrewa Michaela Hurleya. Knjiga je dobitnica nagrade Costa koja je prepoznatljiva što često pripadne knjigama koje su kvalitetne, ali i vrlo čitljive. Dakle, pripremala sam se za dobro štivo. No ono što sam dobila, bilo je, iako odlično, nešto sasvim drugačije od očekivanja.
Nevjerojatno moćan stil pisanja
Prva stvar koju ćete zamijetiti je sjajan stil pisanja autora. Nisam vjerovala da mu je ovo prvijenac pa sam išla ponovno provjeriti. Toliko je moćan. Nije ga lako opisati, naravno, ali ističe se upečatljivim opisima prirode (ali ne one lijepe i pomalo dosadne, već mračne i stravične) i iznimnom atmosferom koja kao da kaplje sa stranica knjige. Osim tog specifičnog stila, koji je ipak prilično lak za čitanje, autor je vrhunski majstor nagovještaja i neodređenosti.
Druga stvar je odsustvo događaja koji bi se u drugim knjigama smatrali ključnima za pokretanje radnje. Ovo je neka vrsta horor priče, ali onog tipa koji vam se uvuče pod kožu jer se jeza skriva u pomaknutoj stvarnosti. Istovremeno, knjiga i nije toliko strašna. Hmmm… Puno se toga dešava, ali sve do samoga kraja nisam bila sigurna gdje bi smjestila pojedine stvari jer im se smisao mijenjao kako je roman proticao.
Radnja romana je vrlo konfuzna
Još uvijek nisam došla do radnje romana, ali to činim s namjerom. Naime, priču bismo mogli sažeti ovako: radi se o dva brata iz religiozne obitelji, od kojih je jedan nijem od rođenja; roditelji koji vjeruju u Boga više od ikoga koga poznajete kreću, zajedno sa skupinom drugih vjernika, u mjesto Loney, smješteno na pustoj engleskoj obali jer vjeruju da će pronaći put da pomognu svom sinu da progovori; stanovnici mjesta nisu ljudi s kojima biste se voljeli družiti; Bog ne pomogne, ali nešto puno mračnije donosi rezultate; dijete koje se baš tada rodi nije sretno što će ga žrtvovati. Otprilike, tako nekako.
Ali – ovdje je taj „ali“ uistinu bitan – događaji u romanu povezani su upravo spomenutom gustom i ljepljivom atmosferom te se manifestiraju unutar nje. Opisi ljudi, prirode, stare kuće u kojoj vjernici govore o Bogu, njihovog fanatizma, poganih stanovnika što lutaju i čine ružne stvari – to je ono što knjigu čini posebnom. Zatim, tu su očekivanja što ih autor stvara iz stranice u stranicu. Nevjerojatno napeto čekate da se dogodi ono „nešto“, neki monumentalan događaj koji kao da izmiče iza ugla taman kad potrčite za njim. Knjiga se doista ne može opisati samo prepričavanjem radnje. Mogla bih reći da je ovo primjer romana u kojem je stil pisanja važan, gotovo jednako, ako ne i više, od same radnje. Definitivno nije knjiga za svakoga, ali ako pronađe pravog čitatelja, postat će mu favorit.
Ocjena: 4
